U svakom odnosu terapeuta i pacijenta bitna je mogućnost komunikacije. Komunikacija se definira kao proces razmjene misli, osjećaja i poruka koji se nužno odvija kad god postoji interakcija. Komunikaciju možemo podijeliti na verbalnu i neverbalnu. Verbalna se komunikacija odvija pomoću govornog i pisanog jezika, a neverbalna se komunikacija odnosi na geste, držanje tijela, izraz lica, pogled. Terapijska komunikacija je vrsta komunikacije kojom želimo pomoći drugima i kojoj cilj i svrha nije davanje i primanje poruka radi njihove informacijske vrijednosti, već radi njihova terapijskog učinka na druge. Preduvjeti uspješne komunikacije su: samopoštovanje i slika o sebi, otvorenost, ljubaznost i toplina, izbjegavanje stereotipa i predrasuda. Ti preduvjeti omogućuju izvođenje složenih komunikacijskih vještina, a to su aktivno slušanje i empatija. Aktivno slušanje je usmjeravanje pažnje na ono što osoba govori i osjeća i uzvraćanje vlastitim riječima da smo čuli i shvatili ono što nam pacijent iznosi. Empatija uključuje sposobnost razumijevanja i emocionalnog usklađivanja s okolinom i sposobnost reguliranja vlastitih emocija. U empatiju spadaju reflektiranje, zrcaljenje i dodir.