SAŽETAK Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) označava odgovor osobe na stresni ili traumatski događaj te razvoj karakterističnih simptoma kao rezultat traumatizacije. Simptomi narušavaju psihičko zdravlje i otežavaju pacijentovo funkcioniranje u radnoj i socijalnoj okolini. Bolest psihički iscrpljuje osobu, javlja se kronični umor, bezvoljnost, klonulost i gubitak nade u mogućnosti poboljšanja stanja. Pacijent se povlači iz društva, zapostavlja radne obaveze, prestaje održavati stabilne odnose s članovima obitelji i prijateljima. Uzroci nastanka PTSP-a mogu biti događaji poput ratnih zbivanja, nesreća, prirodnih katastrofa i nasilja. Razvoj PTSP-a ovisi o karakteristikama traume i predisponirajućim faktorima kod osobe. Zbog složenosti poremećaja kod pacijenata s PTSP-om česta su komorbidna stanja poput depresije, anksioznog poremećaja i ostalih. U kliničkoj slici opisane su glavne smetnje i problemi kod pacijenta, mogući tijek i prognoza bolesti. Najveći dio pacijenata žali se na simptome ponovnog prisjećanja i proživljavanja traume, pojavu konstantno negativnog raspoloženja, povećano uzbuđenje i reaktivnost. Ipak simptomi se razlikuju od osobe do osobe, zbog čega je neophodan individualan pristup svakom pojedincu. Specifične reakcije osoba na traumatski događaj primjećivane su kroz dugo vremena u povijesti, te su nazivane raznoraznim imenima. Danas se dijagnoza PTSP-a postavlja prema DSM-5 i MKB-11 dijagnostičkim kriterijima. Postavljanje dijagnoze složen je proces, kako bi postavili ispravnu dijagnozu potrebno je razlučiti karakteristike PTSP-a od drugih psihijatrijskih poremećaja. Liječenje PTSP-a izrazito je složeno i započinje psihoterapijskim metodama. Osim psihoterapijskih metoda primjenjuje se socioterapija, ostale nefarmakološke i inovativne metode liječenja. Farmakološka terapija se upotrebljava kada se pokaže značajna nedjelotvornost ostalih metoda liječenja. Medicinska sestra sastavni je dio tima za liječenje oboljelih od PTSP-a. Uloga medicinske sestre je pružanje adekvatne skrbi, pomoći i podrške pacijentu pri suočavanju s bolesti. Pritom je potrebno stvoriti odnos s pacijentom koji će se zasnivati na profesionalnošću, međusobnom poštovanju, podršci i terapijskoj komunikaciji. Komunikacija potiče pacijenta na verbalno izražavanje svojih problema, samim time se problem razrađuje te to predstavlja prvi korak ka uspješnom izlječenju. Glavni cilj sveukupne sestrinske skrb za pacijenta je poboljšanje kvalitete života i zdravlja pacijenta.