Sažetak | SAŽETAK
Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) označava odgovor osobe na stresni ili
traumatski događaj te razvoj karakterističnih simptoma kao rezultat traumatizacije. Simptomi
narušavaju psihičko zdravlje i otežavaju pacijentovo funkcioniranje u radnoj i socijalnoj
okolini. Bolest psihički iscrpljuje osobu, javlja se kronični umor, bezvoljnost, klonulost i
gubitak nade u mogućnosti poboljšanja stanja. Pacijent se povlači iz društva, zapostavlja radne
obaveze, prestaje održavati stabilne odnose s članovima obitelji i prijateljima.
Uzroci nastanka PTSP-a mogu biti događaji poput ratnih zbivanja, nesreća, prirodnih katastrofa
i nasilja. Razvoj PTSP-a ovisi o karakteristikama traume i predisponirajućim faktorima kod
osobe. Zbog složenosti poremećaja kod pacijenata s PTSP-om česta su komorbidna stanja poput
depresije, anksioznog poremećaja i ostalih.
U kliničkoj slici opisane su glavne smetnje i problemi kod pacijenta, mogući tijek i prognoza
bolesti. Najveći dio pacijenata žali se na simptome ponovnog prisjećanja i proživljavanja
traume, pojavu konstantno negativnog raspoloženja, povećano uzbuđenje i reaktivnost. Ipak
simptomi se razlikuju od osobe do osobe, zbog čega je neophodan individualan pristup svakom
pojedincu.
Specifične reakcije osoba na traumatski događaj primjećivane su kroz dugo vremena u
povijesti, te su nazivane raznoraznim imenima. Danas se dijagnoza PTSP-a postavlja prema
DSM-5 i MKB-11 dijagnostičkim kriterijima. Postavljanje dijagnoze složen je proces, kako bi
postavili ispravnu dijagnozu potrebno je razlučiti karakteristike PTSP-a od drugih
psihijatrijskih poremećaja.
Liječenje PTSP-a izrazito je složeno i započinje psihoterapijskim metodama. Osim
psihoterapijskih metoda primjenjuje se socioterapija, ostale nefarmakološke i inovativne
metode liječenja. Farmakološka terapija se upotrebljava kada se pokaže značajna
nedjelotvornost ostalih metoda liječenja.
Medicinska sestra sastavni je dio tima za liječenje oboljelih od PTSP-a. Uloga medicinske sestre
je pružanje adekvatne skrbi, pomoći i podrške pacijentu pri suočavanju s bolesti. Pritom je
potrebno stvoriti odnos s pacijentom koji će se zasnivati na profesionalnošću, međusobnom
poštovanju, podršci i terapijskoj komunikaciji. Komunikacija potiče pacijenta na verbalno
izražavanje svojih problema, samim time se problem razrađuje te to predstavlja prvi korak ka
uspješnom izlječenju. Glavni cilj sveukupne sestrinske skrb za pacijenta je poboljšanje kvalitete
života i zdravlja pacijenta. |