Ljudsko oko, osim što se smatra najvažnijim osjetilnim organom za primanje vanjskih informacija, također omogućuje vizualnu i prostornu analizu okoline. Kada se govori o oštećenjima vida, ona se mogu svrstati u dvije zasebne kategorije; oštećenja koja su prisutna od rođenja te ona koja su stečena životom, odnosno razlikuju se čimbenici razvoja oštećenja koji mogu biti nasljedni i nenasljedni. Oštećenja nerijetko kod pacijenata prouzrokuju strah i nesigurnost te je ponekad potrebna i psihološka pomoć stručne osobe kako bi se osoba navikla na nastalo (stečeno) oštećenje vida. Fiziološki se starenjem organizma, događaju i brojne promjene na oku koje uzrokuju smanjenje i gubitke perifernog vida. Neki od simptoma oštećenja vida kod pacijenata mogu biti daltonizam, odnosno nemogućnost razlučivanja boje ili određenih spektara boje, smanjenje mogućnosti fokusiranja na predmete u okolini, smetanje uobičajene rasvjete, nepodnošenje blijeskova, smanjena mogućnost prilagodbe na svjetlost i tamu te kao najčešći simptom, javlja se, odmicanje predmeta u daljinu kako bi se dobila jasnija slika. Zdravstvena njega i skrb, čiji su zadaci u opisu posla medicinskih sestara i tehničara, ogleda se u individualiziranom pristupu svakom pacijentu, uzevši u obzir opseg i stupanj oštećenja vida. Zadaće medicinske sestre i tehničara su zbrinjavanje pacijenata te edukacija o novonastalim i često stresnim situacijama za pacijenta, upoznavanje s uzrocima stanja te edukacija o terapiji i upotrebi mogućih pomagala. Intervencije koje provode medicinske sestre i tehničari, usmjerene su ka unapređenju samozbrinjavanja pacijenta, sprječavanju socijalne i emocionalne izolacije te ka prevenciji ozljeda koje kod pacijenata s oštećenjem vida nisu rijetkost.