Šećerna bolest spada u grupu metaboličkih bolesti čije je zajedničko obilježje kronična hiperglikemija čiji je uzrok manjak sekrecije inzulina te veća ili manja periferna rezistencija na inzulin. To je bolest koja ozbiljno ugrožava bolesnikovo zdravlje, a broj oboljelih se rapidno povećava. Liječenje šećerne bolesti temelji se na kontroli hiperglikemije kako bi se spriječio nastanak komplikacija. Osnovni načini liječenja šećerne bolesti su dijeta, primjena inzulina, tjelesna aktivnost i primjena peroralnih hipoglikemika. Bolesnici koji boluju od šećerne bolesti češće imaju psihološke i psihičke smetnje ( anksioznost, smetnje hranjenja, depresiju) što se može povezati sa nepredvidljivim tijekom bolesti i odgovornosti koju nosi samovođenje bolesti. U kroničnoj bolesti dobra samoefikasnost je od vitalnog značenja, a od dijabetičara se očekuje da ima kontrolu nad vlastitom bolesti. Samoefikasnost je važna u samovođenju dijabetesa i može se odrediti prema uspješnosti samozbrinjavanja osobito prehrambenim navikama. Temelj liječenja svakog bolesnika oboljelog od šećerne bolesti je dobra edukacija. Edukacija je kontinuirani proces koji treba dobro isplanirati i dobro voditi i iziskuje pripremu bolesnika. Tijekom edukacije bolesnik dobiva teorijsko znanje i utvrđuje vještine samokontrole ( samostalno mjerenje glukoze u krvi, aplikacija inzulina, izrada jelovnika) i stječe znanja o ponašanju u specifičnim situacijama. Cilj ovog rada je bio opisati i istražiti neke predikatore zdravstvenog ponašanja kod dijabetesa te dati preporuke za sestrinsku edukaciju, ispitati postoje li razlike u opaženim varijablama s obzirom na neka sociodemografska i zdravstvena obilježja sudionika i vrijeme koje je prošlo od dijagnoze te ispitati postoji li povezanost između objektivnih pokazatelja kontroliranosti bolesti, samovođenja, samoefikasnosti i zadovoljstva edukacijom. U istraživanju je sudjelovalo 50 ispitanika ( 50 % žena, 50 % muškaraca) koji su prošli edukaciju od strane medicinske sestre u našem centru za dijabetes. Varijable koje smo istraživali su samovođenje dijabetesa, samoefikasnost, procjena dostatnosti edukacije i stres. Zaključili smo da su ispitanici koji su sudjelovali u istraživanju zadovoljni provedenom sestrinskom edukacijom i kvalitetom pruženih informacija i osjećaju se adekvatno educirani. Rizični faktori muški spol, starija životna dob, pretilost, pušenje, niži socioekonomski uvjeti, komorbiditet ( druga kronična bolest), nezaposlenost i povišen Hba1c. Povišene vrijenosti šećera u krvi posljedično imaju i povišene vrijednosti Hba1c, što je lošije samovođenje dijabetesa. Samovođenje kao sastavni dio liječenja šećerne bolesti pruža bolesniku mogućnost da aktivno sudjeluje u vlastitom procesu liječenja te dobije povratnu informaciju o trenutnom stanju njegove bolesti. Sve to ima za cilj poboljšati motiviranost bolesnika jer pacijentima je najteže promijeniti vlastite životne navike (pušenje,zdrava prehrana i tjelesna aktivnost). Medicinske sestre kao edukatori u skladu sa svojim znanjem i kompetencijama imaju važnu ulogu u dobroj edukaciji bolesnika sa šećernom bolesti.