Poremećaji hranjenja opsežan su pojam u pedijatriji. Nutritivne potrebe djece su povećane pa zato malnutricija može biti uzrok neadekvatnog rasta, usporenog kognitivnog razvoja, smanjenih socijalnih postignuća i u konačnici, loše kvalitete života. Poremećaji prehrane, prehrambeni poremećaji ili poremećaji uzimanja hrane različiti su nazivi koji se koriste prilikom opisivanja poremećaja hranjenja. Ozbiljan su zdravstveni problem i često se isprepliću s drugim bolestima i tegobama. U liječenju poremećaja prehrane u djece osnovni cilj je održati i/ili vratiti u normalu nutritivni status hranjenjem, enteralnom ili parenteralnom primjenom nutritivnih suplemenata te savjetovanjem roditelja kako postupati s djetetom koje zahtjeva ovakav vid skrbi. U tijeku liječenja sudjeluje multidisciplinarni tim koji se sastoji od pedijatra, nutricionista, medicinske sestre, farmaceuta i drugih koji moraju imati stečena znanja o kliničkoj prehrani. U ovom radu opisane su vrste, simptomi i način liječenja organskih i neorganskih poremećaja hranjenja kod djece i adolescenata. U organske poremećaje ubrajamo nenapredovanje na tjelesnoj masi, malapsorpciju, sindrom kratkog crijeva, poremećaje motaliteta crijeva te cističnu fibrozu, a u neorganske ubrajamo ekstremnu izbirljivost, piku (jedenje nenutritivnih tvari), infantilnu anoreksiju, ruminaciju (često pogrešno interpretirana kao povraćanje) te pretilost, anoreksiju i bulimiju koje se češće javljaju u predadolescentnoj dobi. Uloga medicinske sestre u skrbi djeteta koje boluje od neke vrste bolesti poremećaja hranjenja je ključna i sastoji se od uzimanja sestrinske anamneze, uočavanja potreba djeteta te intervencija koje su usmjerene na edukaciju djeteta i roditelja. Od izrazite važnosti je zdravstveni odgoj roditelja. Roditelje je potrebno educirati o mjerama prevencije dehidracije djeteta i pravilnom hranjenju koje ovisi o dijagnozi. Sve preporuke i upute roditeljima daju se u pisanom obliku kako bi djeca i sami roditelji usvojili potrebne prehrambene navike. Prevencija poremećaja hranjenja je danas tek u počecima. Cilj prevencije je smanjivanje broja novooboljelih umanjivanjem čimbenika rizika. Preventivni programi imaju pozitivan učinak na znanje, aspekte tijela te ponašanja vezana uz hranjenje.