Prijelomi zamora kostiju pripadaju sindromima prenaprezanja sustava za kretanje i nastaju ponavljanim djelovanjem mnogobrojnih sila slabije jakosti koje same po sebi nisu dovoljno snažne da dovedu do prijeloma. Stalno djelovanje mikrotrauma s vremenom oslabi strukturu kostiju što rezultira prijelomom zamora. Uzrok sindroma prenaprezanja lokomotornog sustava su unutrašnji i vanjski čimbenici koji rezultiraju prijelomom zamora. Unutrašnji čimbenici uključuju anatomska odstupanja i mišićno-tetivnu neravnotežu, a vanjski čimbenici uključuju pogreške u treningu, tvrdu i neravnu podlogu te upotrebu neprikladne obuće i opreme. Dijagnostika prijeloma zamora metatarzalnih kostiju je otežana zbog skromne kliničke slike koja je često nejasna, dok su klinički pregled i anamneza temelj za postavljanje dijagnoze. Nakon izvršenog kliničkog pregleda slijedi daljnja dijagnostička obrada koja uključuje rendgen (RTG), magnetsku rezonanciju (MRI), kompjutoriziranu tomografiju (CT), scintigrafiju i ultrazvučnu dijagnostiku. RTG je zbog svoje dostupnosti i ekonomske prihvatljivosti prvi izbor, dok je MRI najpreciznija metoda zbog vidljivih specifičnosti i diferencijalnih detalja. Liječenje prijeloma zamora metatarzalnih kostiju započinje neoperacijskim pristupom, s ciljem olakšavanja boli, sprječavanja daljnjeg oštećenja i omogućavanja prirodnog zacjeljivanja kosti. Proces liječenja uključuje nekoliko ključnih faza: imobilizacija i rasterećenje, prekid fizičkih aktivnosti, fizikalna terapija te postupno vraćanje aktivnostima. U prijelomu zamora s dislokacijom fragmenata, odgođenim cijeljenjem ili pseudoartrozom pristupa se operacijskom liječenju. Operativni zahvati obuhvaćaju fiksaciju kosti pomoću vijaka, žica, pločica ili intramedularnih implantata kako bi se osigurala stabilnost kosti i omogućilo pravilno zarastanje. U prevenciji prijeloma zamora metatarzalnih kostiju, posebnu pažnju treba posvetiti osobama s biomehaničkim poremećajima. Najvažniju ulogu u liječenju prijelomu zamora metatarzalnih kostiju ima liječnik koji postavlja dijagnozu i najčešće je prvi u kontaktu s pacijentom, također važna je suradnja s fizioterapeutom te educiranost i disciplina pacijenta.