Hepatitis C (HCV) predstavlja značajan globalni zdravstveni problem, kao kronična bolest jetre koja može dovesti do teških komplikacija poput ciroze i hepatocelularnog karcinoma. Virus hepatitisa C prenosi se prvenstveno kontaktom s krvlju zaražene osobe, pri čemu je najčešći način prijenosa intravenozna upotreba droga. Bolest može dugo ostati asimptomatska, što često dovodi do kasne dijagnoze i razvoja kasnih komplikacija bolesti. Tijekom posljednjih desetljeća, značajan napredak postignut je u liječenju hepatitisa C. Terapija koja se temeljila na interferonu i ribavirinu, bila je dugotrajna i povezana s brojnim nuspojavama, te je imala ograničenu učinkovitost, s nižom stopom izlječenja od oko 50%. S razvojem novih lijekova, poznatih kao direktno djelujući antivirusni lijekovi (DAA), terapija hepatitisa C doživjela je revolucionaran preokret. DAA lijekovi ciljano djeluju na ključne virusne proteine, inhibirajući replikaciju virusa i omogućujući visoke stope izlječenja, često iznad 95%. Ovi lijekovi ne samo da su učinkovitiji, već su i značajno skratili trajanje terapije (obično 8 do 12 tjedana) i učestalost nuspojava u usporedbi s prethodnim terapijama. Novija istraživanja pokazuju da čak i pacijenti s niskom razinom adherencije na terapiju mogu postići visoke stope trajnog virusološkog odgovora (SVR). Na primjer, pacijenti koji su imali manje od 50% adherentnih dana i dalje su ostvarili stope izlječenja iznad 90%, što ukazuje na otpornost i učinkovitost DAA terapije čak i u okolnostima suboptimalne adherencije. Ovaj rad analizira epidemiologiju, virusologiju i patogenezu kronične infekcije hepatitisom C, s posebnim fokusom na evoluciju terapijskih pristupa, uključujući razvoj DAA lijekova, te utjecaj adherencije na ishode liječenja. Također se obrađuju izazovi s kojima se suočavaju zdravstveni radnici u dijagnostici i liječenju hepatitisa C, te se ističe uloga medicinskih sestara u pružanju sveobuhvatne skrbi.