Kvalitetna zdravstvena skrb ovisi o mnogo čimbenika, a jedan od najvažnijih je pravilna komunikacija između djelatnika i pacijenta. Komunikacija se dijeli na verbalnu i neverbalnu komunikaciju te su obje jednako bitne. Verbalna komunikacija odvija se govorno ili pismeno te je kod govorne verbalne komunikacije nemoguće isključiti neverbalnu komunikaciju. Neverbalna komunikacija složenija je od verbalne te se iskazuje mimikom lica, načinom držanja tijela, pokretima tijela i načinom govora. Kvalitetna komunikacija u zdravstvu odnosi se na pristup prema pacijentu i njegovim oštećenjima te prilagođavanje načina komunikacije koja pacijentu odgovara. Zdravstveni djelatnici često se susreću s pacijentima ograničenih komunikacijskih sposobnosti te dolazi do situacija kada oni ne znaju kako komunicirati s takvim pacijentima. Osobe s takvim oštećenjima zahtijevaju drugačiju vrstu komunikacije te im se potrebno prilagoditi. Kako bi kvaliteta komunikacije bila na što većoj razini, potrebno je odrediti stupanj oštećenja koje osoba ima. Na taj se način dolazi do zaključka koji način komunikacije će se provoditi te to olakšava cijelu situaciju. Osobe s oštećenjem sluha imaju smanjenu ili nikakvu mogućnost primanja i registriranja slušnih podražaja. Takvo oštećenje može biti urođeno ili stečeno. Pristup pacijentu s oštećenjem sluha zahtjeva smirenost, strpljivost te razumijevanje za njegov problem. Načini komunikacije kojima se koristi su ručna abeceda, znakovni jezik, pomoć prevoditelja znakovnog jezika, čitanje s usana te pisani oblici komunikacije. Navedeni oblici komunikacije nisu svi jednako korisni te je nekim oblicima lakše komunicirati, a nekima teže. Osobe s oštećenjem vida također imaju smanjenu ili nikakvu mogućnost primanja i registriranja vizualnih podražaja. Pristup slijepim ili slabovidnim pacijentima treba biti u potpunosti prilagođen njihovim sposobnostima te im prići polako, ne dodirivati ih bez njihovog dopuštenja i polako im objasniti kamo se kreću i što će se događati u idućim trenutcima. U struci radioloških tehnologa bitno je poznavati načine komunikacije s pacijentima s ograničenim sposobnostima kako bi im se pružila adekvatna usluga te objasnili radiološki postupci koji će se odvijati. Prikaz dijagnostičkih postupaka može biti u obliku videozapisa, auditivnog zapisa ili pokazivanje i objašnjavanje pacijentu u prostoriji gdje se radiološki uređaj nalazi. Osobe s oštećenjima sluha i vida često odlaze iz bolnice nezadovoljni uslugom. Uvođenjem dodatnog obrazovanja i edukacija zdravstvenih djelatnika može se unaprijediti kvaliteta zdravstvenih usluga i zadovoljstvo pacijenata.