Suvremene radiološke dijagnostičke metode predstavljaju revolucionarni pomak u dijagnostici i liječenju bolesti mokraćnog sustava. Posljednja desetljeća obilježena su razvojem radiološke struke koja je omogućila prikaz bilo koje unutrašnje anatomske regije tijela. Mokraćni sustav sastoji se od dva bubrega, dva mokraćovoda, mokraćnog mjehura, mokraćne cijevi te pripadajućih bubrežnih arterija i vena koje opskrbljuju pojedine organe sustava. Vrlo je važno poznavati anatomske strukture i njihovu patologiju kako bi se odabrala najadekvatnija i najučinkovitija vrsta pretrage. Uroradiološke metode snimanja uključuju konvencionalne radiološke metode, ultrazvučna snimanja, snimanja kompjutoriziranom tomografijom i magnetskom rezonancijom te dijagnostiku malformacija krvnih žila digitalnom subtrakcijskom angiografijom, ultrazvukom, CT uređajem i MR uređajem. U konvencionalne metode spadaju nativna snimka urotrakta, ekskrecijska urografija, retrogradna uretero – pijelografija, cistografija i cistouretrografija koje uz korištenje ionizirajućeg zračenja omogućuju prikaz ciljanih organa snimanja. Ultrazvuk ne koristi ionizirajuće zračenje, stoga se upotrebljava kao prva metoda izbora pri snimanju urinarnog sustava u stvarnom vremenu. Ultrazvučni nalaz je često potrebno nadopuniti CT ili MR snimanjem kako bi potvrdili radi li se zaista o nekoj patološkoj tvorbi. Kompjutorizirana tomografija je metoda zračenja pacijenta koja uz upotrebu ionizirajućeg zračenja i jodnog kontrastnog sredstva odvaja ciljani dio snimanja od okolnih struktura u tijelu. Kod primjene kontrastnog sredstva bitno je provjeriti nalaze uree i kreatinina kako bi procijenili bubrežnu funkciju te prema tome zaključili smije li pacijent dobiti kontrastno sredstvo ili ne. Magnetska rezonancija, za razliku od kompjutorizirane tomografije, koristi odnos magnetskog polja i pulsnih sekvenci na protone vodika u tijelu kako bi stvorila signal koji daje sliku. Kod MR pregleda koriste se paramagnetska kontrastna sredstva na bazi gadolinija. Sve ove metode vrlo kvalitetno prikazuju fiziologiju, morfologiju, upale, anatomske abnormalnosti, traume, tumorske tvorbe i ostale patologije mokraćnog sustava. Opisani su dijelovi uređaja, načini izvođenja ovih pretraga, priprema pacijenta, uloga radiološkog tehnologa te korist i štetnost kod izvođenja svakog snimanja. Iznimno je važno da se pacijent izlaže minimalnom zračenju uz to da se dobije dovoljno kvalitetna radiološka slika. Isto tako je poželjno uspostaviti dobru komunikaciju s pacijentima i ostalim osobljem kako bi se pretrage izvele bez ikakvih komplikacija.