Transplantacija srca koristi se kao metoda liječenja bolesnika u terminalnom stadiju zatajenja srca, aritmijama, koronarnom bolesti srca, hipertrofičnom kardiomiopatijom ili prirođenim srčanim manama kod kojih ne postoji mogućnost poboljšanja farmakoterapijom ili kirurškim liječenjem. Procjena funkcijske sposobnosti kod takvih bolesnika može se provoditi s više metoda, a od njih se najčešće koristi spiroergometrija, test šestminutnog hodanja i ergometrija. Nakon što se testom tipizacije tkiva utvrdi odgovarajuće srce, kako bi se osigurao uspješan transplantacijski postupak, važno je dobro koordinirati transplantacijski i eksplantacijski tim, a time će se također smanjiti vrijeme ishemije srca. Za zaštitu srca nakon eksplantacije koristi se kardioplegijska otopina bogata kalijem, a srce je potrebno čuvati na temperaturi između 4 i 10 stupnjeva. Iskušane su mnoge metode kako bi se produžilo vrijeme do dolaska ishemije srca dodavanjem u kardioplegijske otopine razne farmakološke dodatke kao i testiranje raznih prijenosnih uređaja za transport srca. Čimbenici koji mogu utjecati na to uključuju vrijeme potrebno za pripremu i uklanjanje ostalih organa tijekom transplantacije više organa, trajanje transporta srca, potencijalni problemi s pripremom anestezije primatelja te kirurške izazove kod pacijenata koji su imali prethodne operacije srca, a posebno kod bolesnika sa sustavima za mehaničku potporu cirkulaciji. Razdoblje od prvih osam sati izrazito je važno za optimizaciju funkcije srca. Nakon početne stabilizacije i odvajanja pacijenta od izvantjelesnog krvotoka, slijedi razdoblje normalne funkcije rada srca tokom kojeg je pacijent relativno stabilan. Ovo se razdoblje naziva „zlatno razdoblje“, a traje oko osam sati. Uloga medicinske sestre je iznimno velika u procesu transplantacije srca, od samog prijema pacijenta u bolnicu i psihičke potpore pa u konačnici smještanja bolesnika u Jedinicu intenzivnog liječenja te pružanja postoperacijske skrbi, edukacije i potpore nakon izlaska iz bolnice. Glavni cilj sestrinske njege u poslijeoperacijskom razdoblju je primjena specifične njege, rano prepoznavanje komplikacija, dijagnosticiranje i prepoznavanje važnih sestrinskih problema te provođenje intervencija u rješavanju tih problema