Klinički sindrom zatajenje srca (ZS) jedan je od većih problema suvremene kardiologije, ali i medicine općenito. U razvijenim zemljama prevalencija ZS iznosi 1-2%, najčešći je razlog hospitalizacija i najčešći uzrok bolničke smrtnosti. Nastaje kao posljedica drugih kardiovaskularnih bolesti, najčešće koronarne, hipertenzivne i reumatske bolesti srca. Nadalje, ZS nije samo bolest na kraju kardiovaskularnog kontinuuma već i čimbenik rizika za nastanak nekih drugih bolesti kao što su: koronarna bolest srca, fibrilacija atrija i moždani udar. Razvoj biomedicinskih i tehnoloških znanosti u posljednjem desetljeću doveli su do razvoja i primjene visoko sofisticiranih postupaka u liječenju ZS kao što su različiti mehanički suporti srcu i transplatacija srca. Novi pristupi i postupci značajno mijenjaju tijek i ishod bolesti i utječu na kvalitetu življenja bolesnika. Visoko sofisticirani uređaji i procedure koje se primjenjuju u dijagnostici i liječenju dovele su do povećanih zahtjeva bolesnika, te je sukladno tome cjelokupna skrb za bolesnike vrlo kompleksna i zahtjevna. Kompleksnost zdravstvene njege bolesnika s ZS artikulirana je kroz brojnu sestrinsku literaturu. Primjerice, neki strukturirani programi sestrinske prakse objavljeni u sestrinskoj literaturi i sedmo izdanje sestrinske prakse Međunarodnog vijeća sestara (ICNP-a) detektirali su 92 moguće sestrinske dijagnoze koje pacijent s ZS može imati. O kompleksnosti zdravstvene njege svjedoči i sestrinska dokumentacija koja se provodi u hrvatskim ustanovama. Primjerice, prema planovima zdravstvene njege za jednog pacijenta se provede preko 200 sestrinskih intervencija tijekom 24 sata. Upravo je važno za naglasiti da su strukturirani programi i planovi zdravstvene njege veoma značajni u skrbi za bolesnika. Takav pristup osigurava individualiziran i cjelovit pristup (obuhvaća sve osnovne ljudske potrebe), podrazumjeva temeljitiju edukaciju bolesnika, bolesnik osim što dobije informacije što treba učiniti, nauči kako to učiniti. Edukacija bolesnika i članova obitelji je osobito važna, jer se skrb za bolesnika nastavlja i posthospitalno. Napose je to značajno za bolesnike kod kojih je provedena terapija mehaničkim suportom ili transplatacija srca. Dakle glavni cilj sestrinske skrbi prije otpusta iz bolnice jest da bolesnik bude svjestan svoje bolesti, da ju prihvati i zna sa njom što kvalitetnije živjeti, da prepozna simptome pogoršanja i zna kako tražiti pomoć kada je to potrebno.