Srčani zastoj događa se u raznim okruženjima, od izvanbolničkog okruženja do jedinica intenzivne njege i objedinjenog hitnog bolničkog prijama. Ishod je uvjetovan mnogim čimbenicima uključujući spremnost promatrača/zdravstvenih djelatnika da provedu kardiopulmonalnu reanimaciju (KPR), sposobnost članova tima koji provode KPR da integriraju znanje i psihomotorne vještine, kvalitetu izvedbe koju pružaju te učinkovitost i djelotvornost skrbi nakon srčanog zastoja. Rano započinjanje KPR i defibrilacije ključni su za smanjenje mortaliteta i morbiditeta u bolesnika nakon kardiopulmonalnog aresta. Za svaku minutu odgode KPR, vjerojatnost preživljavanja se smanjuje za čak 10%. Stoga smjernice preporučuju rutinsku obuku za zdravstvene djelatnike koji provode KPR kako bi se poboljšala učinkovitost i ishodi za pacijente. Iako smjernice za provođenje KPR pružaju logičan, sekvencijalni algoritamski pristup, one uglavnom naglašavaju tehničke zadatke koje obavljaju pojedinci koji provode KPR i ne bave se pitanjima prilagodbe složenoj prirodi većine stvarnih uvjeta provođenja KPR. Individualne karakteristike članova reanimacijskog tima kao što su tehničke vještine, prethodno iskustvo, komunikacija i vještine vođenja utječu na tijek akcije tijekom reanimacije. Uz individualne čimbenike, društveni aspekti i obrasci kolektivne interakcije koji se pojavljuju unutar tima tijekom provođenja KPR mogu promicati ili spriječiti koordinirano izvršavanje smjernica KPR. Medicinske sestre/tehničari u trenutcima srčanog zastoja, su većinom prve osobe koje će primijetiti takvo stanje kod pacijenta i reagirati s obzirom da dosta vremena provode uz pacijente. Kako bi mogle učinkovito i brzo reagirati, moraju biti vješte, pripremljene i upoznate s postupcima provođenja KPR. Djelotvorna i učinkovita edukacija o reanimaciji jedan je od bitnih elemenata u provođenju smjernica u kliničku praksu. Obrazovne intervencije moraju biti specifične za populaciju (npr. laici, zdravstveni djelatnici) kako bi se osiguralo da postižu željene obrazovne rezultate – ne samo na kraju tečaja, već i tijekom stvarnih reanimacija. Zadržavanje znanja i vještina treba potvrditi ocjenjivanjem, a ne pretpostavljati da će trajati kroz unaprijed utvrđene vremenske intervale.