Tema ovog rada je bila opisati kakav je utjecaj pandemija bolesti SARS-CoV-2 imala na sportske aktivnosti u životima profesionalnih i rekreativnih sportaša, te kako su se adaptirali tom periodu globalne krize. Početkom epidemije korona virusa došlo je do značajne prilagodbe svakodnevnih aktivnosti i ponašanja društva kao cjeline. Kontakt s drugim ljudima sveo se na minimum, kao i količina fizičke aktivnosti. Iako je postojala želja građanstva da zaštite sebe i svoje bližnje, reakcije društva na mjere bile su podijeljene. Stroge mjere koje su uvedene kako bi se preveniralo širenje virusa utjecale su na ekonomsku stabilnost u državama što je izazvalo nepovjerenje građanstva u njihovu vladu i zdravstveni sustav. Nepovjerenje građana je također proizlazilo zbog politizacije cjepiva što je uzrokovalo smanjenu procijepljenost i time smanjen kolektivni imunitet. Kao uzrok novonastale situacije prisilno se razvio novi pristup prema tjelesnoj aktivnosti, čineći alternativne načine vježbanja pristupačnijim nego ikad. Takozvane 'fitnes' aplikacije doživjele su nagli rast na tržištu, te su uz društvene mreže imale značajan utjecaj na motivaciju i pristup ljudi prema tjelesnoj aktivnosti. Značajan porast broja korisnika u svrhe tjelesne aktivnosti primijećen je kod internetskih stranica poput Youtube-a i Zoom-a, te mobilnih aplikacija poput TikTok, Freeletics i Strava. Porasla je potražnja i korištenje raznih sprava za vježbanje za kućnu upotrebu kao i razvitak novih tehnologija u svrhu vježbanja. Sportski objekti su među prvima bili primorani zaustaviti svoj rad. Od strane Svjetske zdravstvene organizacije, kao i vladajućih državnih ustanova, dane su upute kako pristupiti povratku aktivnosti ukoliko su poštivane protupandemijske mjere. Pandemija je bila traumatično vrijeme za mnoge sportaše i u pojedincima je budila osjećaj frustracije, tuge, tjeskobe i stresa, naročito kod sportaša koji prosperiraju u okruženju fizičke aktivnosti i natjecanja. Ti psihološki učinci naštetili su sustave socijalne podrške, koji su osobito učestali u timskim sportovima. Reakcije na stres u tim trenutcima uključivale su smanjen apetit i količinu sna, usamljenost i ponajviše strah da bi neizvjesnost uzrokovana pandemijom mogla dovesti do potpunog gubitka značajnih dostignuća. Reduciranje tjelesne aktivnosti nije samo utjecalo na mentalno zdravlje sportaša, već i na razne fiziološke sustave i odgovarajuće fizičke mogućnosti. Zbog nemogućnosti konzistentnog provođenja fizičkih aktivnosti pod utjecajem navedenih mjera došlo je do smanjenja mišićne mase i povećanja udjela tjelesne masti. Navedene posljedice mogu imati dugoročne i kratkoročne negativne učinke na fizičku spremnost sportaša i njihovu natjecateljsku izvedbu. Reduciranjem submaksimalnog i maksimalnog provođenja vježbi dolazi do gubitka normalne aerobne funkcije i time se smanjuju i mišićni metabolički potencijal i kardiovaskularna funkcija. Kako bi se poništili neki od navedenih učinaka, preporučeno je sportašima uključiti nekakvu vrstu vježbanja izdržljivosti u svoj svakodnevni život.