1. UVOD Zatajenje srca može biti akutni i/ili kronični i progresivni klinički sindrom izazvan strukturnim ili funkcionalnim srčanim abnormalnostima koje pokazuju ili smanjenu ili očuvanu ejekcijsku frakciju lijeve klijetke (1). Srčana disfunkcija dovodi do povišenih srčanih tlakova punjenja u mirovanju i/ili tijekom stresa. Simptomi zatajenja srca uključuju dispneju (kratkoću daha) i umor, često popraćene tipičnim fizičkim znakovima, kao što su plućni hropci (abnormalni pucketavi zvukovi), periferni edem ili proširene jugularne vene (2). U razvijenim zemljama, srčana insuficijencija postala je značajan javnozdravstveni problem, pogađajući 2% odrasle populacije, a broj prijema u bolnicu povezanih sa srčanom insuficijencijom utrostručio se od 1990-ih (2). Kao entitet bolest, ima široke implikacije ne samo u smislu mortaliteta i morbiditeta za pogođene pojedince, već i za infrastrukturu potrebnu za pružanje skrbi za te bolesnike. Akutno zatajenje srca složeni je heterogeni klinički sindrom povezan sa srčanom disfunkcijom koja dovodi do plućne i sistemske kongestije ili hipoperfuzije (3). Akutno zatajenje srca definira se kao novi ili pogoršani simptom i/ili znak srčane insuficijencije i najčešći je uzrok neplaniranog prijema u bolnicu u bolesnika starijih od 65 godina (4). Iz kliničke perspektive, razlikujemo de novo zatajenje srca - kod kojeg se simptomi javljaju kod bolesnika bez prethodne povijesti bolesti, od akutno dekompenziranog srčanog zatajenja kod kojeg se simptomi pojačavaju u bolesnika s prethodno dijagnosticiranim kroničnim zatajenjem. Kliničku prezentaciju akutnog zatajenja srca karakteriziraju uglavnom simptomi i znakovi povezani sa sustavnom kongestijom (to jest, nakupljanje izvanstanične tekućine, potaknuto povećanim biventrikularnim srčanim tlakom punjenja) (3). U skladu s tim, početno liječenje većine bolesnika sastoji se od neinvazivne ventilacije i intravenskih diuretika, koji se primjenjuju sami ili, osobito u Europi i Aziji, u kombinaciji s kratkodjelujućim vazodilatatorima (4). Samo manjina bolesnika s akutnim zatajivanjem ima kardiogeni šok, odnosno kritično stanje karakterizirano prisutnošću kliničkih znakova hipoperfuzije perifernog tkiva (5). Prijem u bolnicu ili posjet hitnoj službi, a ne fiziološke manifestacije, sve su češće metrika koja se koristi za procjenu kliničkih ishoda bolesnika s akutnim zatajivanjem srca (2). Odgovarajuće farmaceutske intervencije su sve važnije, budući da prevalencija akutnog srčanog zatajivanja raste sa starenjem stanovništva (2). 2 Kao dio tima za zdravstvenu njegu, medicinske sestre igraju važnu ulogu u procjeni i liječenju bolesnika koji se javljaju u odjel hitne pomoći s akutnim dekompenziranim zatajenjem srca. Nakon što je akutna dekompenzacija kontrolirana, medicinske sestre također igraju ključnu ulogu u pripremi bolesnika za otpust iz bolnice i edukaciji bolesnika o samoj bolesti, te strategijama za poboljšanje dugoročnih ishoda i sprječavanje buduće dekompenzacije i ponovne hospitalizacije. Vještine procjenjivanja medicinskih sestara i sveobuhvatno znanje o akutnom i kroničnom zatajenju srca važni su za optimizaciju njege bolesnika i poboljšanje ishoda od početne prezentacije u hitnoj službi, pa kroz praćenje na kardiološkom odjelu te sve do otpusta. Cilj ovog preglednog rada prikaz je trenutnih smjernica za zatajenje srca, s ciljem pružanja medicinskim sestrama za zdravstvenu njegu informacija koje će im omogućiti da bolje koriste svoje znanje o zatajenju srca za olakšavanje dijagnoze, liječenja i edukaciju bolesnika.