Cilj ovog rada jest predstaviti moralne vrijednosti u fizioterapiji te kako empatija i kreativnost kao sastavnice bioetiĉke edukacije mogu poboljšati fizioterapijsku struku. Fizioterapija zadnjih godina drastiĉno evoluira, do toĉke da je danas jedna od glavnih profesija u zdravstvu. Kao profesija fizioterapija danas ima ulogu u davanju procjene, dijagnoze te tretmana za široki spektar zdravstvenih stanja, od sportskih ozljeda do rehabilitacije teških ozljeda i bolesti. Doduše, gotovo jedinstveno spram drugih zdravstvenih djelatnosti, fizioterapija je potaknula malu ili gotovo nikakvu filozofsku raspravu. Fizioterapija kao profesija raste te preuzima sve više odgovornosti što bi trebalo potaknuti bioetiĉku raspravu u rješavanju novih problema s kojim se fizioterapija susreće. Medicina ima središnju ulogu u sluţenju ĉovjeka i njegovome zdravlju. Kroz tu prizmu u ovome radu navedena je uloga fizioterapeuta u suvremenom zdravstvenom sustavu. TakoĊer u ovome radu analizirane su znanstvene rasprave koje upućuju na sve ĉešću primjenu tehnologije u dijagnostiĉke svrhe, te manjak empatije kod fizioterapaeuta radi primjene istih. Promjenu u ponašanju fizoterapeuta prema pacijentu uzrokuju stres i sindrom izgaranja na poslu, te si iz tog problema kod fizioterapeut oĉituje rutinsko obavljanje posla, manjak empatije, sveopću nezainteresiranost. Sveopće nezadovoljstvo sa stanjem društva u Republici Hrvatskoj rezultira moralnim propadanjem medicinskih profesija. Sloţenost fizioterapijske profesije postavlja pitanja o tome što ĉini etiĉko i moralno ponašanje. Izuzetna vaţnost poĉiva na naglasku uĉenja empatije, emocionalnom podrškom kolega iz struke te timskom suradnjom u lijeĉenju pacijenta. Fizioterapeut treba sukladno svojoj profesiji razvijati komunikacijske vještine kako bi posjedovao što bolji pristup u cjelokupnom lijeĉenju pacijenta.