Utapanje spada u veliku skupinu iznenadnih nasilnih smrti zbog brze eliminacije kisika iz mitohondrijske oksidacijske fosforilacije. Ova skupina nasilnih smrti poznata je kao brza hipoksija i obuhvaća nekoliko razliĉitih fizikalnih i biokemijskih naĉina inhibiranja ulaska, transporta i korištenja kisika u tijelu. Smrti uslijed brze hipoksije tradicionalno predstavljaju najteţe od svih smrtnih sluĉajeva s kojima se medicinska sestra u timu hitne pomoĉi susreće. Utapanje je sve uĉestalija pojava u suvremenom svijetu, klasiĉna slika osobe koja se utapa je da bespomoćno lupa po vodi rukama i nogama pokušavajući se odrţati na samoj površini kako bi mogli udahnuti, no ĉešće se viĊa slika utopljenika kako pluta na vodi ili rjeĊe da tiho potone ispod razine vode. Neki od razloga zbog utapanja su nenadzirana kupališta, osobe koje ne znaju plivati, alkohol, lijekovi, ne nošenje sigurnosnog prsluka, kupanja u rijekama i jezerima koja nisu pod nadzorom spasioca, ne poznavanje mjera sigurnog ponašanja u vodi ili ignoriranje istih, neoprezno ronjenje, osobe koje boluju od kroniĉnih bolesti. Osobe koje su izloţene povećanom riziku od utapanja su: osobe koje su konzumirale alkohol, osobe koje nisu svladale vještine plivanja, mala djeca, osobe koje se kupaju u nenadziranim rijekama ili jezerima. Kada se svi ti ĉimbenici uzmu u obzir, moţemo smanjiti samu incidenciju utapljanja, no meĊutim da se ipak dogodi utapanje hitna medicinska sluţba to jest medicinska sestra i doktor su oni koji prvi dolaze na teren i koji sudjeluju u otklanjanju vrlo opasnom stanju po ţivot. Kao i na svakoj intervenciji tima hitne pomoći, najbitniji faktori su da se sigurno moţe prići utopljeniku, da ga se što prije izvadi iz vode a da pritome ne ugroţavamo svoje zdravlje, da se prate vitalne funkcije i što prije prekidanje hipoksije kako bi smanjili kasnije posljedice, što brţi transport do bolnice, pratiti opće stanje utopljenika, prevencija danje pothlaĊenosti te po potrebi adekvatna reanimacija.