Ahilova tetiva sačinjena je od spoja tetiva trbušastog (m. gastrocnemius caput mediale/laterale) i listolikog mišića (m. soleus) koji zajedno čine troglavi gnjatni mišić (m. triceps surae) te tankog i dugačkog tabanskog mišića (m. plantaris). To je najsnažnija tetiva ljudskog tijela jer podnosi velika opterećenja pri aktivnostima koje i sama omogućuje, a to su hodanje, trčanje i skakanje. Usprkos tome što je Ahilova tetiva najveća i najjača, također je i najčešće ozljeđivana tetiva u ljudskom tijelu. Stopa incidencije rupture u stalnom je porastu što se može objasniti povećanim bavljenjem sportom i rekreativnim aktivnostima u starijoj životnoj dobi. S druge strane povećanje incidencije rupture možemo objasniti sve većim porastom pretilosti te prisutnošću različitih sistemskih bolesti i upotrebom lijekova kao što su kortikosteroidi ili fluorokinoloni. Unatoč povećanju broja ozljeda Ahilove tetive još i danas ne postoji konsenzus o tome koji je način liječenja najbolji. Postoje mnoge kontroverze između konzervativnog i operativnog načina liječenja. Daljnim provođenjem istraživanja na većem broju ozljeđenih nastoji se dobiti uvid u najoptimalniji oblik liječenja rupture Ahilove tetive. Cilj svakog načina liječenja je minimalno smanjiti komplikacije, omogućiti normalno cijeljenje tetive, povratak opsega pokreta, snage, propriocepcije i izdržljivosti ozljeđenog ekstremiteta. Nekadašnja dugotrajna postoperativna imobilizacija gipsom uzrokovala je različite komplikacije poput atrofije ili kontraktura. Novijim istraživanjima je utvrđeno da rana mobilizacija, rano opterećenje tetive, odnosno, rana funkcionalna rehabilitacija donosi pozitivne učinke na regeneraciju same tetive. Postoperativna rehabilitacija Ahilove tetive primjenjuje različite protokole, fizikalnu terapiju i suvremene metode u fizioterapiji radi što kraće i uspješnije rehabilitacije te radi prevencije ponovnog ozljeđivanja ili rupture tetive.