Suicidalno ponašanje objedinjuje tipove ponašanja kojima je zajedničko ugrožavanje vlastitog života, a uključuje stanja od rizičnog ponašanja, pokušaja samoubojstva, do izvršenja samoubojstva. Suicid se najčešće definira kao dobrovoljno ili namjerno samouništenje. Suicid je latinska riječ nastala spajanjem riječi sui = sebe i ocidare = ubiti, a znači samouništenje, samoubojstvo . Krajem 19. stoljeća suicidima se počinje značajnije baviti sudska medicina za potrebe kriminalističke i kaznenopravne obrade, dok se psihijatrija počinje baviti početkom 20. stoljeća. U literaturi se navodi psihoanalitičar Erwin Stengel kao otac suvremene suicidologije. Također, u literaturi je zabilježeno kako će jedna od pet osoba koje su pokušale samoubojstvo, to pokušati učiniti ponovno unutar godinu dana. Nažalost, u tome će svaka deseta osoba i uspjeti. U velikom broju europskih zemalja smrtnost uzrokovana suicidom uvelike premašuje stopu smrtnosti uzrokovanu homicidima. Zbog tog se podatka suicid još naziva i „tihom epidemijom“. Na godišnjoj razini suicid počini oko 800.000 osoba, što bi značilo da u prosjeku svakih 40 sekundi netko počini samoubojstvo. (Psihijatrija, udžbenik za više zdravstvene studije. Ljiljana Moro, Tanja Frančišković i suradnici). Suicid svrstavamo u najzahtjevnije kliničke situacije i kao takav važan je psihološki entitet. Najčešće je nepredvidiv jer samo trećina pacijenata govori o suicidalnim idejama ili pokazuje suicidalno ponašanje. Nažalost, niti jedan čimbenik rizika nema izravnu indikaciju za suicidalno ponašanje. Jedno od osnovnih pitanja je treba li suicid promatrati kao zasebnu bolest (sui generis), kao simptom, komplikaciju ili promjenu nekih duševnih bolesti ili poremećaj. Klinički gledano, još je uvijek aktualna Durkheimova definicija u kojoj žrtva svojim pozitivnim ili negativnim djelovanjem, svjesna svog ishoda, uzrokuje svoju smrt. (Suicidologija 2011., Darko Marčinko i suradnici). Danas iz prakse vidimo da su pokušaji suicida i suicidalno ponašanje usko povezani s podsviješću, odnosno prikrivenim postupcima koji su usmjereni samouništenju. Najčešće su dugotrajni i kontinuirani, a ne možemo sa sigurnošću potvrditi jesu li svjesni i planirani. Uz biološke čimbenike, John Mann i suradnici postavili su stres-dijatezu prema čijem modelu psihološki, psihijatrijski i biološki čimbenici dolaze u interakciju s traumatskim događajima. To se naziva kombinacija „distalnih i proksimalnih čimbenika rizika“ (koji povisuju rizik od suicida). U proksimalne čimbenike rizika spadaju psihijatrijski poremećaji kao što su bipolarni afektivni poremećaj (BAP), ovisnost o alkoholu, depresija, životni događaji i stres. Istraživanja su potvrdila kako rani traumatski događaji, obiteljska anamneza s poviješću suicida, agresivno i impulzivno ponašanje kao crte ličnosti u odrasloj dobi, izravno oštećuju normalno funkcioniranje serotonina u mozgu i povećavaju rizik za suicidalno ponašanje. Upravo se prema distalnim čimbenicima rizika razlikuju suicidalni od nesuicidalnih pacijenata, dok se proksimalni čimbenici smatraju okidačima, odnosno „trigerima“. Kod suicidalnih bolesnika najčešće uz osnovnu dijagnozu postoji i još jedna ili više dijagnoza pa govorimo o komorbiditetu. U praksi se medicinska sestra bavi prevencijom, liječenjem te rehabilitacijom osoba koje imaju poteškoća s mentalnim zdravljem i različitih su dobnih skupina. Ona mora upotrijebiti znanje, stručnost i vještine te primjenjivati sveobuhvatan (holistički) pristup usklađen sa standardima prakse. Sposobnost komunikacije unutar tima, kao i sposobnost prepoznavanja rizičnih čimbenika i simptoma bolesti te treniranje socijalnih vještina bitne su kompetencije psihijatrijske medicinske sestre. Psihijatrijske medicinske sestre/tehničari rade u mnogim područjima pružanja skrbi u bolnicama, zajednicama i domovima. Procjenjujući potrebu zdravstvene njege, planiraju je i postavljaju dijagnoze, rade sa samim bolesnicima i njihovim obiteljima, osiguravaju zdravstvenu njegu u skupinama i zajednici, rade kao fizioterapeuti u skupinama te kao savjetnici, edukatori i predavači na istraživanjima i upravljaju sestrinstvom na svim njegovim razinama. Zdravstvena njega osoba s povećanim rizikom od suicida treba biti usmjerena na zaštitu bolesnika od ozljeda i opasnog ponašanja. Procjena rizika temelji se na promatranju i komunikaciji s bolesnikom te korištenju standardiziranih skala. U procjeni rizika medicinska sestra/tehničar koristi podatke dobivene u sestrinskoj anamnezi i uvidom u sestrinsku dokumentaciju (Medicinska sestra u suvremenoj psihijatriji, Štefica Bagarić, Klinika za psihijatriju „Vrapče“). Psihijatrijsko sestrinstvo registrirana je profesija u većini svjetskih zemalja, a 1913. godine u Americi je osnovan prvi studijski program specijaliziran za medicinske sestre/tehničare. U Republici Hrvatskoj razvoj sestrinstva u psihijatriji vezan je za psihijatrijske bolnice u kojima početno rade priučeni njegovatelji, a kasnije medicinske sestre/tehničari s osnovnom naobrazbom i dodatnom edukacijom za takvu vrstu rada. Početkom 20. stoljeća prave se planovi i programi za obrazovanje i prepoznavanje potreba za unaprjeđenjem obrazovanja užih specijalističkih područja, ali tek 2005. godine kreće izobrazba na diplomskoj razini. Prva generacija diplomiranih specijalističkih psihijatrijskih sestara započela je obrazovanje 2010. godine (Psihijatrijsko sestrinstvo u zajednici, 18. Dani psihijatrijskog društva medicinskih sestara/tehničara, Zbornik radova).