Učestalost dentalnih trauma sve je veća te zbog toga predstavlja javno zdravstveni problem. Ozljede uvijek zahtijevaju hitnu intervenciju kako bi ishod terapije bio što uspješniji. Dentalne traume nastaju djelovanjem neke fizičke sile te tako mogu biti posljedica udarca nekim predmetom ili sudarom s drugom osobom, padova, prometnih nesreća, bavljenja sportom, tučnjava, ali i posljedica nasilja. Dentalne traume najčešće se događaju u djetinjstvu i u adolescentskoj dobi. Dječaci su skloniji ozljedama zuba jer su aktivniji od djevojčica i jer se češće bave kontaktnim sportovima. Klasifikacija traumatskih ozljeda omogućava bolju komunikaciju i razmjenu informacija. Andreasenova modifikacija klasifikacije WHO-a (World Health Organization) obuhvaća ozljede zuba, gingive, potpornih tkiva i sluznice usne šupljine. Postavljanje pravilne dijagnoze i odgovarajuće terapije vrlo je bitno za konačni ishod terapije te je zbog toga potrebno izvršiti temeljit pregled pacijenta. Potrebno je uzeti anamnezu pacijenta te se nakon toga izvršava klinički pregled. Klinički pregled sastoji se od ekstraoralnog i intraoralnog pregleda. Kako bi dijagnoza bila što preciznija koriste se razne metode poput palpacije, perkusije, test osjetljivosti pulpe, test vitaliteta pulpe te test mobilnosti. Prevencija ozljeda provodi se na tri razine, primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj razini. Primarna razina najbitnija je jer sadržava edukaciju šire populacije o važnosti prevencije dentalnih trauma te ukazuje na rizike nastanka istih. Posebnu važnost pridaju edukaciji sportaša i trenera o korištenju zaštitnih udlaga i štitnika. Sekundarna prevencija bavi se nizom terapijskih postupaka u svrhu očuvanja funkcije zuba, sprječavanju progresije ili nastanka patoloških stanja koji dovode do gubitka zuba.