Neurodegenerativne bolesti karakterizirane su sporo progredirajućim tijekom, stoga iako najčešće započinju u ranom djetinjstvu prvi simptomi bolesti javljaju se najčešće u četvrtom i petom desetljeću života. Zbog postepenog i progresivnog odumiranja neurona, najsloženijih živčanih stanica, dolazi do disfunkcije živčanog sustava. U najčešće neurodegenerativne bolesti ubrajaju se Alzheimerova bolest, Pickova demencija, vaskularna demencija, demencije kod Parkinsonove i Huntingtonove bolesti. Patologija navedenih bolesti je povezivanje abnormalnih proteina i njihovo taloženje u središnjem živčanom sustavu i toksičnom djelovanju na neurone te se zbog toga zovu „bolesti nakupljanja“. Obilježje ovih bolesti je progresivno, ireverzibilno propadanje kognitivnih (spoznajnih) funkcija koje se mogu podijeliti na tri stadija; u početnom (blagom) stadiju se manifestiraju s poteškoćama u kratkotrajnom pamćenju i razumijevanju, s moguće prisutnom blagom depresijom, preko umjerenog (srednjeg) stadija u kojem je mnogo izraženiji gubitak pamćenja i razumijevanja, promjena osobnosti do kasnog (teškog) stadija u kojem se oboljeli više nije u stanju brinuti sam za sebe. Najčešće se u umjerenom stadiju traži liječnička pomoć jer kognitivni poremećaji postaju izraženiji i značajniji te je obitelj ili okolina oboljelog postaje svjesnija postojanja simptoma bolesti. Nedostatak kognitivnih sposobnosti je vrlo ozbiljan problem jer dolazi do poremećaja u zdravstvenom, obiteljskom, socijalnom i profesionalnom planu, onemogućava svakodnevnu aktivnost oboljelog i cijele obitelji. Narušena je cjelokupna kvaliteta života. U ranijim stadijima bolesti oboljeli se najčešće nalaze sa svojim bližnjima, no kako bolest napreduje potrebe oboljelih rastu i mijenjaju se, smještaju se na specijalizirane odjele za oboljele od demencije ili se hospitaliziraju na psihogerijatrijskim odjelima i odjelima za demencije u psihijatrijskim ustanovama. Medicinska sestra u njezi bolesnika s kognitivnim poremećajima treba biti dobro educirana o bolesti i njezinom tijeku. Pristup bolesniku treba biti holistički i individualan. Zdravstvena njega treba biti dobro isplanirana kako bi se što duže produljila samostalnost bolesnika i poboljšala kvaliteta života. U cijeli proces zdravstvene njege treba uključiti i obitelj oboljelog.