Hitna stanja u medicini definiraju se kao ona stanja koja mogu biti ugroženog ili ne tjelesnog zdravlja bolesnika, no svakako remete bolesnikovu psihosocijalnu egzistenciju. Stanja kao takva zahtijevaju hitne terapijske intervencije. Zajednička obilježja hitnih stanja u psihijatriji jesu akutni i nagli poremećaju u vidu mišljenja, razmišljanja, promjene raspoloženja koje također prate i promjene u ponašanju i socijalnom funkcioniranju. Hitnja stanja u psihijatriji ubrajaju sljedeće poremećaje; stanje suicidalnosti, epizode akutne anksioznosti i akutne psihotične epizode, impulzivno ponašanje, nasilno ponašanje, psihomotornu agitaciju, delirij, intoksikaciju psihoaktivnim tvarima te maligni neuroleptički sindrom. Kod navedenih stanja, cilj je u čim kraćem vremenskom razdoblju postići smirivanje bolesnika, te tako kod bolesnika minimalizirati mogućnost odnosno rizik za ozlijediti sebe, drugoga te imovine. Psihofarmakologija dakako, kod hitnih stanja u psihijatriji ima veliku ulogu, a najčešće se manifestira kombinacijom benzodiazepina i antipsihotika. Posebnost kod zbrinjavanja bolesnika s hitnim psihijatrijskim stanjem, a na njega utječe i rad medicinske sestre i tehničara očituje se u provođenju brojnih zakonskih ali i moralnih normi koje moraju biti zadovoljene kod svakog bolesnika. Hitna stanja u psihijatriji, moraju se na vrijeme prepoznati i liječiti jer se jedino pravodobno pruženom pomoći sprječava prelazak u teška psihička stanja i poremećaje.