Ako je motorički razvoj djeteta ometen lezijom ili anomalijom mozga u ranim fazama njegova razvoja, djetetu se dijagnosticira cerebralna paraliza, to jest neprogresivni poremećaj kretanja, položaja, tonusa i voljne uporabe mišića. Premda se tradicionalno smatra da je taj poremećaj trajan, spoznaje iz područja neuroznanosti govore da zahvaljujući neuroplastičnosti rano oštećenje mozga ne mora imati za posljedicu trajno narušenu motoriku. Mozak uvijek zadržava sposobnost promjene kroz proces učenja, a spoznaje na temelju istraživanja iz područja motoričke kontrole i učenja mogu pomoći u osmišljavanju učinkovitijih programa motoričkog učenja namijenjenih osobama s teškoćama u motoričkom razvoju. U ovom se radu istražuje kako se modeli i načela motoričke kontrole i učenja, nastali prvenstveno proučavanjem stjecanja novih vještina kod motorički normalno razvijenih osoba, mogu iskoristiti za učenje normalnih motoričkih obrazaca kod osoba s cerebralnom paralizom. Većina teorija motoričke kontrole i učenja temelji se na modelu obrade podataka. Teorijski konstrukti koji objašnjavaju način motoričke kontrole i učenja jesu središnji generatori obrazaca pokreta te motorički programi. U radu se prikazuje na koji način na motoričko učenje utječu faktori kao što su uvjeti vježbanja, fokus pažnje, motivacija i drugi, te se daju smjernice za stvaranje idealnih uvjeta za motoričko učenje u fizioterapijskim programima namijenjenima osobama s cerebralnom paralizom.