Transplantacija organa se ističe kao jedini spasonosni tretman za krajnju fazu zatajenja organa i mnogih drugih stanja. Duga razdoblja na listi čekanja za organe mogu dovesti do pogoršanja stanja ili umiranja pacijenata prije operacije. Opći trend starenja stanovništva, epidemije dijabetesa i arterijske hipertenzije rezultirali su povećanom potrebom stanovništva za transplantacijom organa. Sav znanstveni i tehnološki napredak u histokompatibilnosti i drugim laboratorijskim ispitivanjima, strategijama očuvanja organa, kirurškim tehnikama i imunosupresijskoj terapiji bio bi uzaludan bez darivatelja organa, pa se oni smatraju ključnim elementom transplantacijske medicine. Najviše darivanih organa je od osoba kod kojih je nastupila moždana smrt, pa je njeno pravodobno dokazivanje od iznimne važnosti. Laboratorijska dijagnostika je u predtransplantacijskom periodu neophodna za pristupanje samom zahvatu. Naime, određivanje kompatibilnosti između HLA-sustava i krvnih grupa darivatelja i primatelja organa je osnova bez koje nema efektivne transplantacije. Tu se još ubraja i mikrobiološka obrada darivatelja na zarazne bolesti kako bi se smanjio rizik za primatelja na minimum.