Urinarna inkontinencija nemogućnost je zadržavanja urina, tj. svako nevoljno istjecanje mokraće, te predstavlja neugodan zdravstveno socijalni problem. Javlja se u svakoj životnoj dobi, a njezina pojavnost povećava se sa starenjem. Najčešći tip urinarne inkontinencije je statička urinarna inkontinencija, a zatim slijede urgentna i miješana. Rizični faktori za nastanak urinarne inkontinencije su: starija životna dob, povećana tjelesna težina, pušenje, operativni zahvati abdominalnog područja te područja male zdjelice, smanjena tjelesna aktivnost te različiti prisutni komorbiditeti kao što su dijabetes, moždani udar i kronične plućne bolesti. Detaljna anamneza predstavlja prvi korak u postavljanju dijagnoze urinarne inkontinencije. Anamneza se upotpunjuje specifičnim testovima, urodinamskom obradom, ginekološkim pregledom te vođenjem dnevnika mokrenja kako bi se definirala i postavila dijagnoza. Liječenje inkontinencije može biti konzervativno i operativno. U konzervativne metode spada fizioterapija koja uključuje fizikalni pregled i procjenu, izradu plana i programa terapije, provođenje terapije te evaluiranje rezultata postignutih fizioterapijskim procesom. Fizioterapijska procjena uključuje subjektivnu i objektivnu procjenu, opservaciju, palpaciju, testiranje mišićne snage i procjenu kvalitete života. Fizioterapijska intervencija obuhvaća trening mišića zdjelice, trening uz pomoć pomagala (vaginalni konus), biofeedback, elektrostimulaciju, vanjsku magnetnu stimulaciju, re-trening mokraćnog mjehura i edukaciju o pravilnoj kontrakciji i relaksaciji mišića dna zdjelice. Glavni ciljevi fizioterapijskog procesa su ublažiti ili potpuno ukloniti simptome urinarne inkontinencije i pružiti psihološku pomoć, te educirati osobu o povratku aktivnostima svakodnevnog života bez osjećaja srama, nelagode i manjka samopouzdanja te osjećaja manje vrijednosti.