Autizam je pervazivni razvojni poremećaj koji počinje u djetinjstvu, u prve tri godine života, a zahvaća sve psihičke funkcije i traje cijeli život. Poremećaj karakteriziraju nedostatci u neverbalnoj i verbalnoj komunikaciji, bizarnosti u ponašanju i stereotipije. Skrb kod osoba koje bolju od autizma obuhvaća dijagnostiku, terapiju, edukaciju te integraciju takve osobe u društvenu okolinu kako bi ona postala jednakopravan član drugim pojedincima istoga. Dijagnostika poremećaja nije usmjerena prema pronalasku uzroka bolesti, nego se prisutnost dijagnosticira prema simptomima koji čine specifičnu kliničku sliku poremećaja. Prema starijim dijagnostičkim smjernicama, spominju se pervazivni razvojni poremećaji koji obuhvaćaju autizam, Aspergerov poremećaj, Rettov poremećaj, dezintegrativni poremećaj u djetinjstvu i atipični autizam. Novije dijagnostičke smjernice sve te poremećaje svrstale su jedan kontinuum pod nazivom „poremećaji iz autističnog spektra“. Terapija autizma obuhvaća primjenu psihofarmakoloških metoda, koje uključuju davanje antipsihotika, anksiolitika, primjenu hipnotika i primjena antikonvulziva ukoliko dođe do pogoršanja kliničke slike u vidu epileptičnog napadaj. Edukacijske intervencije podrazumijevaju primjenu visokostruktuiranih programa, a naglasak osim što je postavljen na tradicionalan akademska područja, postavlja se i na svladavanje socijalnih, kognitivnih i bihevioralnih problema koji se javljaju prilikom rada u učionici. Značajna je jezično-komunikacijska terapija, poglavito u onih pojedinaca s djelomično očuvanim komunikacijskim vještinama. Kako je u djece s poremećajima iz autističnog spektra prisutna hipersenizitivnost na određene podražaje, svoje mjesto u tretmanu pronašla je i terapija senzorne integracije. Kao alternativni terapijski postupci mogu se primjetni terapija glazbom, likovna terapija i terapija igrom koji mogu služiti kao dodatni kanali ekspresije u takve djece. Ključni dio u skrbi za osobe s autizmom je i uloga obitelji, poglavito roditelja koji se suočavaju s činjenicom da će njihovo dijete u velikom djelu ovisiti o pomoći drugih pojedinaca, a kao alternativni načini življenja takvih osoba ističu se programi stanovanja odraslih osoba s autizmom nakon što njihovi roditelji nisu u stanju više skrbiti za njih kao i mogućnosti zapošljavanja takvih pojedinaca s ciljem što bolje integracije u društvenu zajednicu. Skrb za osobe s autizmom počiva prvenstveno na pravima osoba s poremećajem iz autističnog spektra. Ona služe kao temeljne smjernice za planiranje programa što bolje i sustavnije skrbi koja će angažirati sva područja zaštite kako na državnoj tako i na lokalnoj razini.