Osnovna paradigma struke radne terapije počiva na pravu uključenosti u smislene i značajne svakodnevne aktivnosti koje doprinose dobrobiti, ispunjenosti i zdravlju, kako pojedinca, tako i zajednice. Okupacijska pravda odnosi se na "pravo svakog pojedinca na zadovoljavanje osnovnih potreba i posjedovanje jednakih mogućnosti i životnih šansi da posegne za vlastitim potencijalom, a koje su specifične za pojedinčev angažman u različitim i njoj/njemu značajnim okupacijama (1)." U skladu s navedenim, ukoliko pojedinac, zbog vanjskih okolnosti, koje nisu pod njegovom kontrolom, nije u mogućnosti sudjelovati u svakodnevnim važnim okupacijama, imati će iskustvo okupacijske nepravde. U tom smislu, ovaj rad se bavi iskustvom okupacijske (ne)pravde kod specifične populacije osoba starije životne dobi koje žive u različitim okolnostima: u vlastitoj zajednici ili u domu za njegu i skrb starijih i nemoćnih osoba. U radu će se koristiti metoda kvalitativnog polustrukturiranog, dubinskog intervjua koji će biti potkrijepljen teorijskim okvirom okupacijskog Kawa modela. Sudionici su pet osoba starije životne dobi (65+). Sudionici će (samostalno ili uz pomoć terapeuta) skicirati “rijeku života” u skladu s postavkama Kawa modela, a koji će služiti kao podloga za intervju pri čemu će se istražiti njihovi životni izazovi, prepreke i uloge. Naglasak je na iskustvu okupacijske pravde ili nepravde koju sudionici osjećaju u trenutku provedbe istraživanja.