Demencija je progresivni sindrom kojega karakterizira pogoršanje kognitivnih funkcija. Pogoršanje kognitivnih funkcija utječe na sposobnost pamćenja, razmišljanja, orijentacije, razumijevanja, sposobnost učenja te na jezik i prosudbu. Demencija može biti prateći sindrom u neurološkim bolestima, no najčešći oblik demencije jest demencija u Alzheimerovoj bolesti, koja čini otprilike dvije trećine svih slučajeva demencija. Osim Alzheimerove bolesti, postoji nekoliko primarnih neurodegenerativnih demencija, koje se kategoriziraju kao „ne-Alzheimerove neurodegenerativne demencije“, a u njih svrstavamo demenciju Lewyevih tjelešaca, vaskularnu demenciju i frontotemporalnu demenciju. Glavne promjene koje se javljaju u mozgu kod Alzheimerove bolesti uključuju oligomerizaciju β-amiloida i nakupljanje senilnih plakova, hiperfosforilizaciju tau proteina i akumulaciju intracelularnih neurofibrilarnih čvorića te abnormalnosti u mithondrijskoj strukturi živčanih stanica. Dijagnosticiranje Alzheimerove bolesti uglavnom se temelji na neurološkim i neuropsihijatrijskim testovima i isključivanju drugih demencija, što uzrokuje kasno otkrivanje bolesti. U novije vrijeme, otkriveni su biokemijski biljezi koji mogu pomoći u ranijem postavljanju dijagnoze, a određuju se u cerebrospinalnoj tekućini. Biljezi koji su se do sada pokazali kao najpouzdaniji u tu svrhu su β-amiloid, tau protein i fosforilirani tau protein. Ta se tri biljega određuju u cerebrospinalnoj tekućini jer je ona u neposrednom kontaktu s mozgom i najbolje pokazuje patološke promjene u mozgu. U rutinskom laboratorijskom radu za njihovo mjerenje koriste se različitim imunokemijskim metodama.