Sažetak | Kronična bubrežna bolest jedna je od vodećih javnozdravstvenih problema u svijetu, no pravovremena dijagnoza, adekvatno liječenje i sprječavanje napredovanja itekako mogu utjecati na konačan ishod pacijenta. Kronično bubrežno zatajenje podrazumijeva postupni gubitak funkcije bubrega, a kao metoda prvog izbora u liječenju terminalnog stadija kroničnog bubrežnog zatajenja sve češće se upotrebljava peritonealna dijaliza. Pri tome medicinska sestra ima iznimno važnu ulogu u uspjehu liječenja. Tako se njena uloga očituje u edukaciji novih pacijenata, praćenju procesa pripreme, ambulantnog nadzora do ranog uočavanja problema i eventualnih komplikacija kod pacijenata. Naime, za pacijente suočavanje s činjenicom da se njihova bubrežna funkcija toliko oštetila da će im uskoro trebati nadomještanje bubrežne funkcije, traumatično je iskustvo. Često je ono rezultat nedostatka znanja o onome što ih čeka, straha od promjena koju donosi nadomještanje bubrežne funkcije, depresije, negiranja bolesti kod pacijenta, anksioznosti ili nešto treće. Stoga je neupitno koliko je važna medicinska sestra, ne samo sa aspekta liječenja već i sa psihološkog aspekta kao potpora liječenju pacijenata.
Peritonealna dijaliza može se provoditi na dva načina i to ručno (CAPD – kontinuirana ambulantna peritonealna dijaliza) i automatski (APD – automatizirana peritonealna dijaliza). Bez obzira o kojem postupku je riječ, oba se uobičajeno provode kod kuće, a izbor ovisi o zdravstvenom stanju pacijenta, njegovom načinu života i osobnim sklonostima. Također, liječenje se može započeti jednim načinom, a kasnije se može preći na drugi način. I o tome pacijent može razgovarati kako sa liječnikom, tako i sa medicinskom sestrom, te na temelju preporuka može odlučiti koji je način najbolji za njega/nju. Stoga je neupitna uloga medicinske sestre u liječenju pacijenta na peritonealnoj dijalizi. |