Sažetak | Broj ljudi koji gladuju ili čak umiru od gladi i broj kilograma ili tona hrane koja se dnevno baca dvije su antonimne činjenice. Dvije različite strane svijeta kose se s dva suprotna problema, a oba su uzlaznog pravca.
Bacanje hrane predstavlja veliki etički i financijski problem, a isto tako i problem za okoliš. Resursi koji se koriste za proizvodnju hrane skupi su i na teret su države i proizvođača. Voda koja se uzalud potroši čini velike količine, a zaliha je sve manje. Gorivo koje se iskoristi za transport proizvedenih dobara veliki je financijski izdatak. Gnojivo i pesticidi na teret su zemlji koja se tretira. Otpad koji nastaje od bačene hrane puni odlagališta otpada jer je zbrinjavanje iste veoma skupo i zahtjevno. Nadalje, veliki problem na odlagalištima čini i stvaranje metana, stakleničkog plina, a upravo je proizvodnja hrane na globalnoj razini odgovorna za 30% emisija stakleničkih plinova. Alternativa bacanju hrane postoji, ali proizvođači i trgovci nedovoljno su zainteresirani ili upoznati s postupcima prerade i ponovnog korištenja otpada. Doniranje hrane čini dodatni trošak, tako da to rijetko tko koristi kao rješenje.
Kako hranu unosimo u organizam svaki dan, očekujemo da je zdravstveno ispravna i sigurna za konzumaciju te kvalitetna, a za to se u različitim fazama proizvodnje brinu HACCP sustav, ISO norma i GlobalGAP koji je namijenjen svim primarnim proizvođačima. Primjenjiv je na sve vrste farmi, na ratarsku proizvodnju, uzgoj riba te proizvodnju voća i povrća. HACCP sustav je sustav samokontrole koje moraju primjenjivati svi subjekti u poslovanju s hranom. ISO norma je primjenjiva na sve organizacije, bez obzira na veličinu i složenost, koje su na bilo koji način uključene u lanac hrane i žele primijeniti sustave koji osiguravaju sigurne proizvode.
Europa i svijet trude se Zakonskim regulativama i projektima popraviti problem i promaknuti svijest o bacanju hrane, međutim, ako ljudi i domaćinstva ne počnu smatrati problem otpada njihovim vlastitim, pomaka neće biti. |