Zadnjih nekoliko desetljeća postupno se produljilo trajanje života, što je dovelo do globalnog starenja čovječanstva. Kako se broj starih osoba, odnosno osoba starijih od 65 godina života, kroz godine povećavao, tako je raslo i zanimanje za promjene do kojih dolazi starenjem. Starenje se može promatrati s biološkog, psihološkog i socijalnog stajališta, a ovisi ponajviše o karakteristikama pojedinca. Biološko starenje donosi usporavanje i opadanje funkcije organizma, u psihološko starenje pripadaju promjene psihičkih funkcija i adaptacija ličnosti na starenje, dok socijalno starenje prati odnos osobe koja stari i njezine okoline. Promjene u socijalnim odnosima mogu utjecati na razvoj stresa i anksioznosti, smanjenje samopoštovanja te naposljetku razvoj psihičkih i fizičkih bolesti. Socijalna podrška starim osobama može se kategorizirati u formalni i neformalni oblik. Preferirani oblik socijalne podrške starim osobama je upravo neformalni oblik koji se odnosi na obiteljske i prijateljske odnose. Pomoć neformalnih izvora podrške starija osoba primarno traži od najintimnijih osoba unutar kućanstva ili među prijateljima i susjedima, a ukoliko pomoć tih izvora nije dostupna, okreće se formalnim izvorima podrške. Negativne životne promjene, socijalna izolacija, ali i nedostatak socijalne podrške mogu dovesti do razvoja usamljenosti. Usamljenost, koja se definira kao stanje u kojem se javljaju negativni osjećaji povezani s percipiranom socijalnom integracijom, ima veoma važnu ulogu u osjećaju zadovoljstva vlastitim životom. Uz usamljenost je usko vezan i pojam socijalne isključenosti što predstavlja problem raspodjele resursa uz nedostatak socijalne integracije i participacije.