Jetra je najveća žlijezda i drugi organ po veličini u ljudskom organizmu, a ujedno predstavlja jedini unutrašnji organ koji se može regenerirati. Ona je često mjesto nastanka benignih i malignih promjena, od kojih je najčešći hepatocelularni karcinom. To je primarni zloćudni tumor koji može nastati zbog ciroze jetre, infekcije virusima hepatitisa B i C, prisutnosti aflatoksina u hrani ili nekih genski uvjetovanih metaboličkih bolesti jetre. Osim njega javljaju se i kolangiocelularni, fibrolamelarni karcinom, hepatoblastom i angiosarkom. Dijagnostika se temelji na kliničkoj slici te anamnestičkim podacima o mogućem alkoholizmu i cirozi, odnosno preboljelom hepatitisu B ili C. Razvoj slikovnih metoda prikaza olakšao je postavljanje dijagnoze kod hepatocelularnog karcinoma. Kombinacijom suvremenih slikovnih metoda prikaza i primjenom kontrastnih sredstava, sve je lakše detektirati maligne tvorevine u jetri. Slikovne tehnike koje se najviše upotrebljavaju su UZV, CT, MR. Nakon dijagnostičkog postupka slijedi odabir primjerenog oblika liječenja. U većini slučajeva se odabire operativni zahvat, radiofrekvencijska ablacija, kemoterapija ili transarterijska kemoembolizacija (engl, Transarterial Chemoembolization, TACE), no ponekad to nije dovoljno pa se dodatno koristi i radioterapija. U radioterapijske metode ubrajamo 3D konformalnu (engl. 3D conformal radiation therapy, 3DCRT), radioterapiju moduliranog intenziteta (engl. intensity modulated radiation therapy, IMRT), stereotaktičnu (engl. stereotactic body radiation therapy, SBRT) i radioterapiju česticama (engl. charged particle radiotherapy, CPT). Prije samog provođenja radioterapije potrebno je odrediti plan zračenja u kojem sudjeluju radiološki tehnolog, specijalist radiolog i fizičar. Nakon planiranja i točnog izračuna doze koju će ciljni volumen primiti, počinje liječenje.