Osobe s invaliditetom imaju znatno više zdravstvenih problema od opće populacije. Postoje znaĉajni dokazi da osobe s invaliditetom ne primaju istu razinu zdravstvene zaštite kao ostali ĉlanovi društva. Osobe s invaliditetom jedna su od najmarginaliziranijih grupa u našem društvu jer imaju izuzetno ograniĉen pristup obrazovanju, zaposlenju i financijskim sredstvima. Mnoge medicinske sestre koje trenutno rade u zajednici vjerojatno nemaju formalno obrazovanje o invalidnosti i izmjenama u kliniĉkim okruţenjima i praksi potrebnim za pruţanje skrbi onima s invaliditetom. No ipak, medicinske sestre koje rade u tim sredinama u idealnom su poloţaju da poboljšaju kvalitetu skrbi identificirajući i smanjivši negativne stavove okoline i strukturalne okvire za skrb osoba s invaliditetom. Ĉak su i negativni stavovi zdravstvenih radnika identificirani kao snaţna prepreka kvalitetnoj skrbi za osobe s invaliditetom. Takve prepreke mogu rezultirati neuspjehom procjene i rješavanja zdravstvenih potreba osoba s invaliditetom zbog uvjerenja da ionako imaju kraći ţivotni vijek i lošu kvalitetu ţivota pa je malo vjerojatno da bi mogli imati mnogo koristi od promicanja zdravlja. Medicinske sestre na svim razinama zdravstvene zaštite i u svim sredinama, ne samo okruţenjima za rehabilitaciju osoba s invaliditetom, trebaju znanje, vještine i stavove koji su u osnovi pruţanja ravnopravne zdravstvene zaštite osobama s invaliditetom. Te ĉinjenice sluţe kao podsjetnik da sestrinstvo kao profesija mora osnaţiti rješavanje problema osoba s invaliditetom kroz sestrinsku praksu, obrazovanje, istraţivanje i liderstvo.