Cerebralna paraliza predstavlja skupinu trajnih motoričkih poremećaja uzrokovanih lezijama mozga u ranom životnom razdoblju. Uzrokuje teška neuromotorna odstupanja, a njena učestalost svodi se na 2-3 slučaja/1000 živorođene djece. Od ukupnog broja djece, njih 10-30% potencijalno predstavlja rizik za razvoj ovog oboljenja. Brojni faktori koji utječu na to dijele se na prenatalne, perinatalne i postnatalne. Najučestaliji su perinatalni, u oko 50% slučajeva, a među njima valja izdvojiti djecu rođenu prije 37. tjedna gestacije, niske porođajne težine i uz prisustvo perinatalne asfiksije. Cerebralnu paralizu klasificiraju razni oblici, a najčešća podjela je na spastični, ataksični i diskinetski oblik. Diskinetski oblik prisutan je u oko 7-8% djece, a uzrokovan je neprogresivnim oštećenjem bazalnih ganglija odgovornih za koordinaciju pokreta, talamusa ili oboje. Oštećenja motorike u ovom obliku puno su teža nego kod ostalih oblika. Karakteriziran je distonijom i koreo-atetozom koji predstavljaju abnormalne obrasce pokreta i raznolike poremećaje kontrole mišićnog tonusa i koordinacije. Dobrim i adekvatnim fizioterapijskim pristupom nastoji se djelovati na navedene poremećaje i ujedno poboljšati kvalitetu života djeteta s cerebralnom paralizom. Najučinkovitije je s tretmanom započeti što ranije kako bi se učinak odrazio na svakodnevni život djeteta. Najčešće primjenjivani tretmani su neurorazvojni tretman prema Bobath konceptu i kineziološka terapija po Vojti. Od ostalih tretmana provode se terapija senzorne integracije, Halliwick koncept i terapija potpomognuta životinjama (hipoterapija i terapijski pas). S obzirom da djeca s diskinetskim oblikom cerebralne paralize imaju problema s hranjenjem, disanjem i govorom, poseban tretman za njih uključuje provođenje orofacijalne terapije oralno motornim vježbama koje će ujedno dovesti do poboljšanja na govorno komunikacijskom planu.