Škljocavi kuk spada pod sindrome prenaprezanja te je karakteriziran zvučnim ili vidljivim preskokom u području kuka do kojeg dolazi uslijed neke aktivnosti poput ustajanja sa stolice, hoda ili samog ispružanja i pregibanja natkoljenice u kuku. Do preskoka dolazi zbog prijelaza mišića ili tetiva preko izbočenja na kosti u području kuka. Najčešće nema boli ni drugih povezanih smetnji, no u nekim slučajevima može doći do pojave boli i kasnije do burzitisa. Škljocavi kuk najčešće zahvaća sportaše, ponajviše one koji u svojim sportskim aktivnostima imaju brojna savijanja u području kuka kao što su plesači, zbog čega se i ovaj sindrom u nekim literaturama naziva plesačkim kukom. Prevalencija mu je 10% od cjelokupnog stanovništva. S obzirom na lokalizaciju škljocavi kuk se dijeli na tri vrste: lateralni, medijalni i posteriorni od kojih je najčešći lateralni škljocavi kuk. Razlozi zbog kojih dolazi do pojave škljocavog kuka su: coxa vara, pretjerani i neprilagođeni treninzi te deformiteti anatomske građe. Tretman škljocavog kuka uključuje fizioterapijsku procjenu koja se najčešće provodi prema SOAP modelu kako bi odredili uzroke i veličinu problema. Važno je u objetkivnom dijelu fizioterapijske procjene obratiti pozornost na procjenu posture, zglobne i mišićne funkcije te procjenu hoda. Nakon procjene prelazimo na samu intervenciju koja uključuje odmor i poštedu od aktivnosti te ovisno o uzroku problema daljnju intervenciju koja se sastoji od fizikalne terapije koja uključuje vježbe istezanja, primjena kineziotapinga te primjenu ostalih fizikalnih modaliteta, a u rijetkim slučajevima se treba podvrgnuti operacijskom zahvatu koji ima za cilj opustiti tetivu koja stvara problem. Za dobar ishod liječenja ovog problema je bitna stručnost fizioterapeuta koji provodi rehabilitaciju te edukacija bolesnika, te je od velike važnosti poraditi na prevenciji da ni ne dođe do pojave škljocavog kuka.