Tumor dojke je maligna bolest koja je pojavljuje u češće u žena slijedom određenih komponenti življenja. Važno je poznavanje anatomije i fiziologije dojke kako bi se pravovremeno prepoznao tumor. Rano otkrivanje je od velike važnosti, a dijagnostički metode koje se pritom koriste su mamografija, ultrazvuk, magnetska rezonanca, punkcija te biopsija dojke. Nakon uspostavljene dijagnoze slijedi liječenje koje možemo podijeliti na sistemsko i lokalno. Sistemsko obuhvaća kemoterapiju, hormonsku terapiju te imunoterpaiju dok lokalno liječenje obuhvaća kiruruški zahvat i radioterapiju. Kirurško liječenje kao najučestalije liječenje kod žena s tumorom dojke dolazi u dva oblika kao poštedni kirurški zahvat koji očuva dojčano tkivo, drugi oblik je radikalni kirurški zahvat odnosno mastektomija. Nakon mastektomije mnoge žene se odluče na rekontruktivni zahvat koji može biti primarni i sekundarni zahvat. U primarnom se odmah nakon mastektomije radi i rekonstrukcija dojke. Sekundarnom rekonstrukcijom čeka se određeno vrijeme nakon odstranjenja dojčanog tkiva.. Rekontrukcija se provodi u dvije skupine rekonstrukcija implantatom il rekonstrukcija režnjevima vlastitim tkivom. Rekonstrukcija implantatom je jednostavnija metoda na mjestu mastektomije ugrađuje se implantat i puni do određenog volumena. Rekonstrukcija vlastitim tkivom provodi se trima režnjevima: lattisimus dorsi, TRAM režnjem, DIEP režnjem il glutealnim režnjem. Nakon učinjenog cjelokupnog zahvata, mastektomije i rekonstrukcije bitan faktor je fizikalna terapija. Provodi se opservacija posture, vraća se mobilnost i narušena funkcija oštećenog područja, smanjuje se bolnost, provodi se relaksacija koja je u uskom skladu s mehanizmom disanja. U provedenom istraživanju sudjelovalo je deset pacijentica kojima je učinjena rekonstrukcija. Cilj istraživanja je bila analiza posljedica koje rekonstruktivni zahvat ostavlja na funkciju ramenog zgloba i posture. Opservacija se provodila s prednje, stražnje i lateralne strane. Kod pacijentica je uočena asimetrija u ramenu. Tri pacijentice imale su poremećeno držanje ramena zbog nepravilnog pozicioniranja i bolnosti što dovodi do nepravilne posture. Bol koja se javlja nakon zahvata, javljala se u minimalnom obliku te bol u doniranom dijelu leđa. Ograničenje pokreta ramenog obruča najočitije se vidi u pokretima antefleksije, abdukcije, vanjske rotacije zbog čega je potrebno provoditi fizikalnu terapiju.