Balet je vrsta plesa koja je doživjela svoj procvat tijekom renesanse u Italiji tijekom 15. stoljeća. Kroz vrijeme razvijali su se stilovi i varijacije početnog oblika baleta. Klasični balet bazira se na tradicionalnoj tehnici i vokabularu termina. Različiti stilovi su se razvili iz klasičnog baleta ovisno o zemlji koja je postala žarište razvoja tehnike baleta. U svrhu razvijanja što optimalnije tehnike plesa razvijen je novi oblik planiranja plesnog sata od tri dijela. Svaki dio ima svoju ulogu u zagrijavanju plesačevog tijela i pripremanju na veća opterećenja koja slijede. Plesači klasičnog baleta smatraju se umjetnicima jednako koliko i profesionalnim sportašima. Tijekom trenažnog procesa ulažu iznimne napore kako bi savršeno ovladali svojim tijelom. Tijekom godina poboljšavanja tehnike plesa njihovo izvođenje uloge u predstavi izgleda izrazito lako. Ukoliko tehnika nije pravilna zbog neznanja ili prijašnje ozljede povećava se mogućnost za novu ozljedu. Ozljede kod profesionalnih plesača klasičnog baleta su jednako učestale, ako ne i češće, kao kod sportaša na jednakoj razini. Najčešća vrsta ozljede su ozljede zamora. One se javljaju zbog učestalog ponavljanja istih pokreta, ne adekvatne obuće i loše tehnike plesa. Ozljede zamora se najčešće očituju kao bolni sindromi, tendinopatije i mehaničke boli. Ukoliko se ozljede zamora ne uoče na vrijeme i adekvatno saniraju može doći do rupture ili frakture koje onda zahtijevaju opsežniju intervenciju i duže trajanje fizioterapijske intervencije. U ovom radu su prikazane specifične ozljede za klasični oblik baleta. Termin specifične ozljede znači da se one mogu pojaviti u populaciji no najveća prevalencija je upravo u populaciji plesača klasičnog baleta. Specifične ozljede se javljaju uslijed zahtjeva koji se stavljaju pred plesače. Od njih se zahtjeva gracioznost i lakoća na samim vrhovima prstiju-en pointe. Tijekom plesanja na vrhovima prstiju sva težina tijela se nalazi na izrazito maloj bazi oslonca te mala odstupanja u pravilnom položaju mogu uzrokovati ozljede.