Neurorazvojne teškoće predstavljaju probleme neuromotornog, bihevioralnog, kognitivnog, socijalnog i emotivnog funkcioniranja koji se javljaju kao posljedica oštećenja nastalog prenatalno, perinatalno ili postnatalno. Oštećenje može ostaviti teža ili lakša odstupanja, a obje skupine odstupanja u razvoju zahtijevaju neki oblik fizioterapijske intervencije. Dječji se razvoj i učenje najbolje savladavaju kroz igru stoga se terapija bazira na igri uz igračke koje potiču razvijanje. Za dijete najbolja igračka bi bila ona koja sama trči i koja proizvodi zvukove, a najbolje bi bilo da je živa i zato se u terapiju uvode životinje. Poseban je odnos između ljudi i životinja, još odavnina. U terapiji se koriste životinje sisavci, odnosno domaće životinje čovjeka kroz daleku prošlost. Privrženost i poslušnost životinja čovjeku daje osjećaj važnosti i poštovanja pa zašto se ti benefiti ne bi iskoristili kroz razvoj djece s teškoćama u neurorazvoju. Potrebno je posebno znanje kako i kada uvesti životinju u terapiju s djecom,a nije ni svejedno koju vrstu i kakvu životinju. U terapiji se najbolja pokazala kombinacija redovnog programa habilitacije s konjem, psom i delfinom koji predstavljaju inteligentne, poslušne i tople životinje. Cilj habilitacije djece s neurorazvojnim teškoćama je ubrzati procese razvoja djeteta kako ne bi bio ˝korak iza svoje generacije˝, a pomoću životinja ovaj cilj je ostvariv zato što je dijete motiviranije uz životinju nego uz terapeuta i sa životinjom ima poseban odnos koji ne razumiju ni roditelji ni terapeut. Dijete tijekom terapije uopće ne percipira životinju kao terapiju, odnosno da nešto zahtjevno mora odraditi. Uz životinju dijete postaje slobodnije i otvorenije prema društvu i kroz svoje funkcije u aktivnostima svakodnevnog života. Najvažnije je što se ovim oblikom terapije povećava kvaliteta života djeteta i roditelja.