Zbog svoje anatomske strukture rame je često podložno brojnim ozljedama. Rotatorna manšeta je mišićno-tetivna ovojnica koja se sastoji od četiri mišića: nadgrebeni mišić (m. supraspinatus), podgrebeni mišić (m. infraspinatus), mali obli mišić (m. teres minor) i podlopatični mišić (m. subscapularis). Bitno je postavljanje točne dijagnoze kod ozljeda mišića ramena zbog što bolje i ranije primjene adekvatne terapije. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog pregleda te radioloških pretraga. Sindrom sraza ili impingement sindrom definira se kao tendinitis tetive najčešće nadgrebenog mišića (m. supraspinatus) uzrokovan dugotrajnim pritiskom tetive o korakoakromijalni luk i akromioklavikularni zglob. Kod učestalih mikrotrauma tetiva se postepeno stanjuje, slabi i u konačnici može puknuti (ruptura). Specifični testovi kojima se ispituje funkcija ili utvrđuju patološke promjene mišića rotatorne manšete su: test pokreta unutarnje rotacije nadlaktice, Neerov test, test bolnog luka, Hawkins-Kennedyjev test, test supraspinatusa, modificirani test supraspinatusa, znak padajuće ruke, test pritiska na pupak, test odizanja, test snage i funkcije vanjskih rotatora, Hornblowerov znak i znak padanja. Liječenje navedenih stanja može biti konzervativno ili operativno. Fizioterapijska procjena sastoji se od anamneze, opservacije te postupaka mjerenja i testova. Danas najčešće korišten model dokumentiranja terapijskog procesa naziva se „SOAP“ (S – subjektivni pregled, O – objektivni pregled, A – analiza, P – plan terapije). Fizioterapijska procjena služi evaluaciji subjektivnih i objektivnih nalaza, utvrđivanju glavnih problema i ciljeva te izradi terapijskog plana i programa. Na osnovi prikupljenih podataka u početnoj procjeni sastavlja se plan i program onih terapijskih postupaka koji će najbrže i najekonomičnije dovesti do željenog poboljšanja i oporavka. Fizioterapeut postavlja ciljeve koji mogu biti dugoročni i kratkoročni. Fizioterapijski ciljevi nakon ozljeda mišića rotatorne manšete su smanjenje boli, povećanje opsega pokreta, povećanje stabilnosti ramenog zgloba, jačanje oslabljenih struktura (mišići rotatorne manšete) te kao konačni cilj osposobljavanje pacijenta za što samostalnije i lakše obavljanje svakodnevnih aktivnosti i vraćanju normalnom načinu života. Za smanjenje boli provode se elektroterapijske metode i krioterapija, a za povećanje opsega pokreta i jačanje mišića izvodi se mobilizacije i terapijske vježbe (pasivne, aktivne, uz otpor, izometričke i izotoničke).