Plastika je široko rasprostranjeni i korišteni materijal. Plastika je polimerni materijal nastala procesom polimerizacije udruživanjem monomernih molekula u dugačke lance uz dodatak različitih aditiva. Mikroplastika je pojam koji obuhvaća čestice plastike promjera manjeg od 5 mm. Postoje dva tipa mikroplastike: primarna mikroplastika koja u okolišu dospijeva direktnim ispuštanjem iz industrija ili iz kućanskih proizvoda te sekundarna mikroplastika koja nastaje degradacijom plastičnog otpada koji se nalazi u okolišu djelovanjem okolišnih čimbenika. Mikroplastika se najvećim dijelom transportira vodom, zatim u manjim količinama vjetrom i ledom, ali i ljudskom djelatnošću bilo na kopnu bilo na vodi. Mikroplastika je široko zastupljena u svim dijelovima okoliša. Dosadašnja istraživanja predstavljaju da se najviše mikroplastike nalazi u površinskim vodama iz kojih se, kruženjem mogu proširiti u sve dijelove dijelove okoliša. Analizom zastupljenosti mikroplastike u stupcu vode najveće koncentracije će biti na dubini neposredno ispod sloja miješanja vode što se može pripisati termoklini i piknoklini. Mikroplastika se može kretati slobodno djelovanjem morskih struja, vjetra, valova, oluja, ali i organizama koji prelaze velike udaljenosti. Mikroplastika se u okoliš otpuštanja djelovanjem čovjeka. Stoga se mikroplastika može koristiti za objašnjavanje antorpocena, nove epohe koja je nastala te objašnjava ljudski utjecaj na okoliš. Priroda rizika mikroplastike ovisi o fizičkim karakteristikama i kemijskom sastavu, kao i vremenu biorazgradnje, odnosno degradacije. Veličina i koncentracija čestica mikroplastike mogu utjecati na njihov potencijalni toksični učinak. Mikroplastika je opasna pošto se može relativno neometano kretati kroz prehrambeni lanac. Mikroplastika koja pluta u moru ima tendenciju pružanja površine za različite organizme kao što su bakterije, alge, dijatomeje, vitičare koje može transportirati na područja gdje prije nisu postojali. Analiza uzoraka okoliša koji sadrže mikroplastiku od presudne je važnosti za utvrđivanje njihove prevalencije i utjecaja. Među najčešće korištene tehnike za analizu mikroplastike ubrajaju se infracrvena (IR) spektroskopija, IR mikroskopija, Ramanova mikrospektroskopija, plinska kromatografija s masenim spektrometrom i elektronska mikroskopija. Za mikroplastiku, kao kontaminant, trenutno ne postoji jedinstveno zakonodavstvo. Da bi se mogla kontrolirati rasprostranjenost i količina mikroplastike mora postojati uređeno državno ali i međunarodno zakonodavstvo.