Za starenje kažemo da nije poremećaj ili bolest. To je faza razvoja u kojoj se funkcije organizma mijenjaju vidljivije nego ranije, tako da se to prepoznaje na više razina: • pokretljivost i snaga slabe, dolazi do propadanja pojedinih organa; • psihičke funkcije se također mijenjaju, uglavnom slabe. Kod starijih, osobito članova vlastite obitelji, lako se prepoznaju promjene koje idu prema slabljenju ranije prisutnih funkcija. Svatko postaje pomalo zaboravan kako stari, ali to ne znači da ima demeciju. Demencija je bolest mozga, a ne dio normalnog starenja. Intervencije sestre usmjerene su na održavanje funkcionalne neovisnosti koliko god je dugo moguće. Potrebno je poticati i održavati kod bolesnika samozbrinjavanje (samostalno hranjenje, održavanje higijene, odijevanje, samostalnost u obavljanju nužde). Ne postoji specifično liječenje za demencije pa se zato terapija usmjerava na što dulje održavanje kognitivnih funkcija, zato je potrebna kvalitetna zdravstvena njega da bi se koliko god je moguće produžio život oboljelog, te da mu on bude što kvalitetniji. Kod demencije jako je važna i komunikacija sa oboljelim. Potrebno je već od rane faze raditi na kvaliteti i poboljšanju komunikacije, jer s vremenom ona postaje otežana, a na kraju se potpuno izgubi. Kod bolelsnika oboljelih od demencije važna je i palijativna skrb kojom se treba održavati kvaliteta života, olakšati patnje bolesnika od dijagnoze neizlječive bolesti, sve do smrti. Palijativna skrb uključuje skrb za bolesnika, njegovu obitelj i kod kuće i u bolnici.