Da bi prva pomoć bila pružena postoji lanac preživljavanja koji je određen smjernicama vodećih svjetskih udruga te državnih nadležnih službi. Svaka minuta koja se izgubi od trenutka zastoja srca smanjuje stopu preživljavanja za 7-10 %. Osnova liječenja postaju kardiopulmonarna reanimacija i koncept lanca preživljavanja, koji je snažan koliko i njegova najslabija karika. Za stradale osobe vrijedi koncept zlatnog sata – osiguranje početka rješavanja kirurškog problema kod teško stradalih osoba unutar sat vremena od nastanka ozljede. Time su šanse za preživljavanje više od 80%. Ako je na iznenada oboljelu osobu naišao slučajan prolaznik koji nije educiran za pružanje prve pomoći, on treba aktivirati hitnu službu i zamoliti nekog prolaznika da što prije nađe automatski vanjski defibrilator dok mu medicinski dispečer daje uputu za reanimaciju (tzv. telefonski KPR). Kardiopulmonarnu reanimaciju izvodimo sve dok unesrećeni ne krene pokazivati znakove života ili se osvijesti, do dolaska hitne medicinske službe ili dok se ne umorimo. U slučaju aresta unutar bolnice, u prosjeku samo 20% pacijenata preživi do otpusta iz bolnice. Iako su lijekovi i napredno održavanje prohodnosti dišnog puta sastavni dio naprednog održanja života, oni su sekundarne mjere naspram rane defibrilacije i visokokvalitetne neprekidane masaže srca. Kompleksni patofiziološki procesi koji nastaju zbog ishemije cijelog tijela tijekom aresta te pripadajući reperfuzijski odgovor tijekom kardiopulmonarne reanimacije su sastavnice postarestnog sindroma. Ovisno o uzroku aresta i težini sindroma, većina pacijenata zahtijeva višestruku potporu radu organa te tretman koji primaju u tom periodu značajno utječe na krajnji ishod i kvalitetu neurološkog oporavka.