U Hrvatskoj, prema procjenama, godišnje oko devet tisuća ljudi doživi srčani zastoj izvan bolnice. Nakon iznenadnog srčanog zastoja mozak može preživjeti samo tri do pet minuta bez kisika. To je mnogo manje vremena nego što prođe do dolaska Hitne medicinske pomoći. Zbog toga danas od deset žrtava srčanog zastoja preživi samo jedna. Građani su kod 60-80 % slučajeva svjedocima srčanoga zastoja i ako odmah započnu s oživljavanjem mogućnost za preživljavanje i potpun neurološki oporavak žrtve srčanoga zastoja povećava se za 2 do 4 puta. Važnost pravovremenog započinjanja kardiopulmonalne reanimacije leži u činjenici da se sa svakom minutom odgode uspješnost ishoda smanjuje za 10 do 12 %. Kako bi se pravovremeno započelo s kardiopulmonalnom reanimacijom i pozivanjem tima za reanimaciju potrebno je sve oblike srčanog zastoja što prije prepoznati. Srčani zastoj koji se dogodi u bolesnika koji su kontinuirano nadzirani obično se vrlo brzo uočava. Kardiopulmonalna reanimacija kombinacija je mjera oživljavanja koje se poduzimaju da bi se bolesniku, koji je doživio zastoj disanja i/ili rada srca, tj. kardiorespiratorni arest, ponovno uspostavila funkcija srca i disanja. Glavni cilj izvođenja mjera reanimacije je osigurati dostatnu količinu kisika mozgu, srcu i drugim vitalnim organima, sve dok se složenijim postupcima kardiopulmonalne reanimacije ne uspostavi adekvatna srčana akcija i spontano disanje. U jedinicama izvanbolničkog zbrinjavanja, rutinski rad medicinskih sestara/tehničara, posebice kod srčanih zastoja podrazumijeva brigu za jednih od najtežih i najsloženijih postupaka, uz upravljanje resursima koji zahtijevaju stručna znanja, upravljanje tehnologijom, te komunikacijske vještine.