Forenzička psihijatrija je danas cjelovita i zasebna subspecijalistička disciplina koja je imala svoj povijesni razvoj. On je s jedne strane pratio razvitak psihijatrije, a s druge strane razvitak društva i pravne znanosti koja je oduvijek zakonskim propisima određivala poseban status za duševne bolesnike. U suvremenoj forenzičkoj psihijatriji duševnom se bolesniku pristupa kao osobi s posebnim problemima i potrebama. Danas se forenzička psihijatrija bavi vještačenjima u kaznenim i građanskim predmetima, ali sve više i psihijatrijskim liječenjem duševnih bolesnika počinitelja kaznenih djela. Od svih duševnih bolesnika stigmatizaciji su najviše izloženi forenzičko-psihijatrijski bolesnici. U odnosu na bolesnike sa shizofrenijom, postoji i sklonost stigmatiziranju osoba koji su počinile neko kazneno djelo, bez obzira radi li se o osobi sa ili bez duševnog poremećaja. Postoji mišljenje da počinitelji kaznenih djela povećavaju mogućnost ponavljanja kaznenih djela, a također je poznato da postojanje duševne bolesti u osoba koje su počinile kazneno djelo predstavlja dodatni rizik za ponovno činjenje kaznenih djela. Forenzički bolesnici su dvostruko stigmatizirani zbog stavova okoline koja ih smatra opasnim i ugrožavajućim. Misle da su nesposobni za samostalni život, rad i donošenje odluka. Smatra se da ih se treba trajno izdvojiti iz društva i trajno zadržati u psihijatrijskoj ustanovi. Okolina ima stav da su takvi bolesnici neizlječivi, naziva ih se pogrdnim imenima (luđak, zločinac, ubojica) te od okoline trpe omalovažavanje, ogovaranje i prijezir. Zbog takvog stava okoline sami forenzički bolesnici puno se teže reintegriraju u društvo, teže nalaze posao, a ako i jesu imali vlastitu obitelj, gube ju. Prvi susret medicinske sestre s forenzičkim bolesnikom može biti od velikog značaja. Razgovor treba voditi s ciljem boljeg stvaranja povjerenja, iskrenosti i empatije. Svim psihijatrijskim bolesnicima sam humani pristup je od velikog značaja jer se osjećaju prihvaćeno. Psihijatrijski bolesnici, posebno forenzički, od samog početka civilizacije imali su poseban, ali svakako lošiji socijalan i društveni status. Duševne bolesti su pobuđivale strah, zaziralo se od njih pa čak i smatralo „zaraznim“. Ta stigma imala je raznolike uzroke, ali svi su se uglavnom temeljili na neznanju ili primitivnim vjerovanjima.