Moždana smrt je ireverzibilni prestanak funkcija velikog mozga, malog mozga i moždanog debla. Ovaj pojam podrazumijeva besvjesno stanje, gubitak spinalnih refleksa i refleksa moždanog debla te nemogućnost samostalnog disanja. Uključujući u obzir ozbiljnost stanja ovakvih bolesnika koji su uvijek na mehaničkoj ventilaciji, medicinska sestra mora znati sve sestrinske dijagnoze vezane uz mogućnost aspiracije, oštećenja sluznice, nastanka dekubitusa i sepse, retencije urina, poremećaja termoregulacije i daljnjeg oštećenja organa. Zadatak medicinske sestre je također dokumentirati sve provedene postupke kako bi se omogućio intenzivan uvid u svaku sestrinsku intervenciju te izbjegli svi mogući propusti pri skrbi ovakvih bolesnika. Dokazivanje moždane smrti temeljni je i prvi postupak koji prethodi eksplantaciji organa, stoga je važno isključiti moguće ostale uzroke smetnji rada mozga koje mogu oponašati moždanu smrt. Transplantacija organa učinkovit je postupak liječenja terminalnog zatajenja pojedinih organa. Provođenjem raznih dijagnostičkih i instrumentalnih pretraga, te liječničkim pregledom u različitim vremenskim razmacima, utvrđuje se smrt mozga. Vrlo je važno isključiti sve kontraindikacije za eksplantaciju, te kada bolesnik postane potencijalan donor, obavijestiti eksplantacijski tim. Kroz sestrinsku anamnezu medicinska sestra prikuplja podatke o prijašnjem psihofizičkom stanju i socijalnim aspektima bolesnika što je od iznimne važnosti za provođenje daljnje zdravstvene njege. Intenzivna sestrinska skrb donora organa, sprječavanje komplikacija i provođenje sestrinskih intervencija te održavanje donora i profesionalnog pristupa u susretu medicinske sestre s obitelji umirućeg od iznimne su važnosti. U svakodnevnom radu medicinska se sestra susreće ne samo s bolesnikom nego i s njegovom obitelji kojoj pruža potporu i omogućava dovoljno vremena za oprost od umirućeg člana. Svojim empatičnim i profesionalnim pristupom omogućava obitelji da se lakše suoči sa smrtnim ishodom.