Neuromotorne poteškoće se definiraju kao skupina poremećaja koje uključuju neki od oblika oštećenja mozga i njegovog razvijanja. One mogu utjecati na motorički, kognitivni, bihevioralni razvoj, te na razvoj govora i učenja, sa dugoročnim posljedicama. Rana identifikacija djece sa rizikom razvijanja neuromotornih poteškoća neophodna je za rani fizioterapijski pristup. Fizioterapijska intervencija, koja ima za cilj pozitivno modificirati prirodni tijek ovih poremećaja, osigurava početak svoje primjene već u prvim tjednima i/ili mjesecima života. Genetske anomalije ili kongenitalne lezije mozga, ne moraju nužno biti odgovorni za pojavu neuromotornih poteškoća kod dojenčadi. Štoviše, okolina i iskustvo mogu modificirati razvoj mozga i poboljšati ishod u dojenčadi koja su u riziku od nastanka neuromotornih poteškoća. Ova definicija svrstava u jednu grupu širok spektar neuroloških problema kao što su: autizam, poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (ADHD), epilepsija i cerebralna paraliza. Cerebralna paraliza je poremećaj pokreta i položaja uzrokovan neprogresivnim oštećenjem nezrelog mozga. Posljedice oštećenja utječu na motoričku funkciju, mišićno-koštani i kognitivni razvoj. Imajući uvid u stanje problema, trebamo uzeti u obzir da cerebralna paraliza ne predstavlja samo medicinski problem, već i socijalni i psihološki problem. Habilitacija djece sa neuromotornim poteškoćama veoma je bitna jer ona olakšava razvoj djeteta i pridonosi boljem rezultatu terapije i kvaliteti života. U habilitaciji djeteta sa cerebralnom paralizom neizostavna je suradnja stručnjaka različitih profesionalnih disciplina. Djeca sa cerebralnom paralizom i drugim neuromotornim poteškoćama, edukacijom roditelja i dobivanjem uputa za provođenje terapijskih programa kod kuće dobivaju vježbe kako bi im pomogle u ostvarivanju fizioterapijskih ciljeva. Primjena kućnih programa može povoljno utjecati na daljnji razvoj djeteta s poteškoćama. Veoma je bitno pridržavati se programa vježbanja jer je to neophodno za postizanje razine vježbi potrebne za postizanje ciljeva. Ukoliko se kućni programi pravilno primjenjuju, mogu poboljšati grube motoričke funkcije, pokrete ruku i šake, kao i brigu o sebi, komunikaciju i ponašanje djece sa cerebralnom paralizom.