Cilj ovoga rada je prikazati primjenu protočne citometrije u laboratorijskoj dijagnostici. Protočna citometrija omogućuje objektivnu, osjetljivu, brzu i točnu analizu relativno velikog broja staničnih svojstava. Protočnom citometrijom mogu se dobiti stanični pokazatelji kao što su relativna veličina stanice, njezina unutrašnja struktura te intezitet emitiranog svjetla s određenih struktura koje se mjere. S obzirom da istodobno mjeri više parametara svake stanice u suspenziji, protočna citometrija predstavlja multiparametrijsku analitičku metodu. Kao izvor svjetlosti u ovoj metodi koristi se laser čija je svjetlost monokromatska. Načelno, svaki se protočni citometar sastoji od triju osnovnih dijelova, a to su: protočni, optički te elektronički dio. Kao u svim metodama tako i u protočnoj citometriji potrebno je obratiti pažnju na predanalitičke i analitičke uvjete koji imaju direktan utjecaj na interpretaciju nalaza. Protočni citometri rabe suvremenu računalnu tehnologiju koja omogućuje sofisticiranu obradu i prikaz rezultata mjerenja stanica u numeričkom formatu (statistička analiza) ili grafički, u obliku histograma frekvencije i u obliku dvoparametrijskih dijagrama, poznatijih pod imenom citograma ili točkastih prikaza (engl. dot-plot) [1]. Na taj način se u dva ili više dimenzionalnih prostornih točkica stvaraju stanice s identičnim ili sličnim karakteristikama [2]. Iako je svoju primjenu našla u mnogim granama medicine, ovom analitičkom metodom se najčešće vrše fenotipske analize među kojima se posebno izdvaja imunofenotipizacija leukocita periferne krvi u cilju ocjene imunološkog statusa, imunofenotipizacija leukemija i limfoma, praćenje minimalne ostatne bolesti, mjerenje broja CD34+ krvotvornih matičnih stanica u perifernoj krvi, dijagnostika paroksizmalne noćne hemoglobinurije (PNH) i mjerenje sadržaja stanične DNA [3]. Otkriće tehnologije proizvodnje monoklonskih protutijela bio je ključan događaj za razvoj imunološke fenotipizacije. Leukocitni diferencijacijski antigeni definirani monoklonskim protutijelima karakteriziraju staničnu lozu ili, češće, stadij diferencijacije (zrelosti) krvotvornih stanica u svih jedinki iste vrste. Diferencijacijski antigeni leukocita mogu se odrediti pomoću imunofluorescentnog obilježivača. Obilježja optičkog sustava i intriznična osjetljivost protočnog citometra koji se koristi za mjerenje emisije fluorescencije povezanih s protutijelom, uz postavke instrumenta koje se upotrebljavaju tijekom analize, najvažniji su čimbenici koji predstavljaju prag za pozitivnost.