Neuroendokrini tumori rijetka su heterogena grupa tumora koji nastaju iz stanica endokrinog sustava. Taj sustav čine endokrine žlijezde, te stanice difuznog endokrinog sustava koje predstavljaju skup različitih vrsta matičnih enteroendokrinih stanica rasprostranjenih po čitavom tijelu, a posebice u koži, dišnom i probavnom sustavu. Neuroendokrini tumori se mogu klasificirati kao funkcionalni ili nefunkcionalni. Timski rad je nužan u liječenju neuroendokrinih tumora. U praćenju oboljelih od neuroendokrinih tumora kao dijagnostički vrijedan biljeg pokazao se kromogranina A. Potrebno je imati na umu da neki nefunkcionalni tumori mogu postati sekretorno aktivni, odnosno da se tijekom trajanja bolesti može promjeniti i sekrecija vodećeg hormona. Ovisno o vrsti i tipu tumora potrebno je određivanje i kalcemije, parathormona ili hormona hipofize, odnosno ciljnih žlijezda kao i određivanje ostalih hormona. O kliničkom statusu i veličini tumora ovise i dijagnostičke metode koje se primjenjuju u lokalizaciji primarnog tumora, odnosno o procjeni njegove proširenosti. U praćenju bolenika koristimo se nekim od slikovnih metoda dijagnostike kao što su ultrazvučna, radiološka, nuklearnomedicinska te patohistološka dijagnostika. Kirurško liječenje je prva terapijska opcija za bolesnike s neuroendokrinim tumorima, no zbog već metastaziranih tumora u trenutku postavljanja dijagnoze većina bolesnika nije kandidat za kirurško liječenje. Kod takvih bolesnika potrebna je dodatna terapija od kojih izdvajamo najčešću a to je ciljana biološka terapija. U biološkoj terapiji glavna indikacija za primjenu analoga somatostatina je liječenje funkcionalnih neuroendokrinih tumora, posebice tumora gušterače. Analozi somatostatina mogu zakočiti oslobađanje različitih aktivnih spojeva koji su uzrok kliničkog sindroma te time smanjuju simptome bolesti i poboljšavaju kvalitetu života. Dva do tri puta na dan primjenjuju se subkutano u dozi od 50 do 500 mikrograma. Danas su na raspolaganju i pripravci duljeg djelovanja koji se apliciraju i intramuskularno svaka dva tjedna ili svaka četiri tjedna. U dodatne terapije, osim ciljane biološke, ubrajamo i sistemske kemoterapije, radioterapije, te nove molekularne i biološke načine liječenja.