Tjelesni invaliditet ima osoba kod koje zbog bolesti, ozljeda, prirođenih anomalija, živčanog i/ili lokomotornog sustava nije moguće terapijski ili rehabilitacijski poboljšati njezino stanje, postoji trajna nepokretnost, izrazito otežana pokretljivost uz pomagalo ili pomoć druge osobe ili joj je onemogućen hvat s jednom ili obje šake. Otprilike 15% svjetske populacije živi s nekom vrstom invaliditeta, od kojih u Republici Hrvatskoj živi skoro pola milijuna. Zbog velikog broja ljudi s takozvanim svojevrsnim odstupanjima od uobičajene funkcionalnosti ljudskog organizma važno je koristiti odgovarajuću terminologiju u komunikaciji, osvijestiti javnost o problemima osoba s tjelesnim invaliditetom te educirati zdravstvene djelatnike o stručnim intervencijama i načinima zadovoljavanja njihovih potreba. Pri podjeli invaliditeta na primarni i sekundari nužno je razlikovati ih kako bi prevencija i liječenje istih bilo adekvatno odrađeno. Primarni invaliditet nastaje kao izravna posljedica patoloških procesa, iz prirođenih poremećaja, bolesti ili ozljeda i može dovesti do oštećenja u bilo kojem tjelesnom sustavu. Za razliku od primarnog, sekundarni invaliditet nastaje kao posljedica ili komplikacija primarnog, odnosno osnovnog uzroka ograničenja. Podjela sekundarnog invaliditeta odnosi se na sindrom neuporabe i sindrom pogrešne uporabe. Sindrom neuporabe obuhvaća brojne komplikacije i poteškoće koje nastaju kao posljedica mirovanja, nepokretnosti ili neuporabe određenog dijela tijela. Ova skupina dijagnoza obuhvaća aktualne i visokorizične dijagnoze poput visokog rizika za razvijanje dekubitusa, konstipaciju, razvijanje tromboze, kontrakturi i atrofija. Uzrok sindroma pogrešne uporabe jesu neadekvatna kretnja i pogrešna aktivnost. Odnosi se na probleme uzrokovane boli najčešće u ramenu i koljenu te ostalim zglobovima. Sekundarni invaliditet se dobrim poznavanjem potencijalnih problema može uspješno prevenirati te i liječiti ako je osoba koja provodi zdravstvenu njegu stručna i adekvatno educirana. Od stručnog osoblja očekuje se da ne podcjenjuje sposobnosti osobe s tjelesnom teškoćom već joj pomaže izgraditi samopouzdanje kako bi aktivnosti samozbrinjavanja poboljšale kvalitetu života i samostalnost osobe.