U ovom radu opisana je akutna distorzija, odnosno uganuće gležnja, koje predstavlja jednu od najučestalijih ortopedskih ozljeda s visokom incidencijom u sportu. Najzastupljenija je inverzijska distorzija gležnja. Posljedično, dolazi do ozljede lateralnog ligamentarnog kompleksa, dok everzijsko uganuće najčešće prati ozljeda deltoidnog ligamenta. Kod visoke distorzije gležnja oštećuje se sindesmoza. Informacijama o samom nastanku ozljede prilikom subjektivnog pregleda, lakše je započeti objektivnu fizioterapijsku procjenu i ciljanu fizioterapijsku intervenciju. Ottawa smjernice se koriste kako bi se utvrdila eventualna potreba za radiološkim snimkama, odnosno kako bi se eliminirala sumnja na prijelom ako su sva tri kriterija u smjernicama negativna. Specifičnim kliničkim testovima, upitnicima za procjenu funkcionalnosti i ostalim objektivnim metodama procjene, terapeut dobiva uvid u stupanj ozljede i u funkcionalna ograničenja. Klasificiranje inverzijskog uganuća je najčešće kroz tri stupnja oštećenja, gdje prvi stupanj predstavlja lakšu, drugi težu i treći najtežu ozljedu. Temeljem rezultata procjene i u suradnji s bolesnikom, nastaje plan fizioterapijskog procesa. Liječenje distorzija je najčešće konzervativno, osim ako je potrebna operativna rekonstrukcija ligamenata i ako postoji prijelom koji se ne može adekvatno liječiti konzervativnim putem. Faze fizioterapijske intervencije se poklapaju s fazama cijeljenja tkiva. U intervenciji akutne distorzije se primjenjuju PRICE protokol, bandažiranje ili steznici, terapijske vježbe snage i istezanja, proprioceptivne vježbe, mobilizacijske tehnike za zglobove i meka tkiva, neuro-mišićna elektrostimulacija, a sve više i komplementarne metode poput Kinesio tapinga. Zbog opasnosti od re-ozljeđivanja, odnosno nastanka kronične nestabilnosti, izrazito je važno educirati bolesnika o faktorima rizika i načinima prevencije ozljede. Kao najbolji oblik prevencije preporučuju se vježbe propriocepcije.